Od kako smo došli u Dansku imao sam običaj da kupim sadnicu smokve, kad slučajno naletim na kakvu. Ponekad u žurbi nisam čitao ni ime sorte na etiketi. Neke sam sadio u plastenik a neke u veću saksiju dok ne nađem pravo mjesto.
Jednog dana u maju 2002. godine upalio sam pumpu i krenuli smo kroz plastenik br.2. do plastenika 11. i 12. da zalijevamo tek posađenih 100 smokava.
Prolazeći pored smokava u saksijama, čitam imena nekih od njih. Na jednoj je stajalo Smyrna. Produžim još koji korak, zastanem, pa se vratim i sjednem na prevrnutu kantu.
Žena produži dalje ne okrećući se.
Smyrna ! Je li moguće ! Pa to je naša smirna !
U momentu se vratim 2000 km. južnije, ca. 40 godina ranije…
…. Kraj juna 63. Penjemo se polahko uz takale, svako nosi ponešto, babo dva kofera, mama torbu i ceker, ja malu tašnu.
Upravo smo stigli iz Zenice. Vrućina, znojimo se, cvrče cvrčci ” svoj zagušljivi teški jamb”…
U avliji, Žabljak br. 186., (sada br. 8.) zadivljujući prizor – u sred avlije velika smokva, raširila krošnju, napravila dobru hladovinu na pola avlije. Nekoliko velikih grana se naslonilo na krov kuće. Na smokvu naslonjene merdevine (ljestve) od jablanovine a na granama mnoštvo tamnozelenih i manjih i većih smokava i pokoja zrela, kafene boje. Najbolje i najveće su na vrhovima grana, sjaje se obasjane vrelim sunčevim zrakama.
Iskoristim nepažnju roditelja i starije sestre i brata, dohvatim zlatno žutu, poveću praznu limenku bez poklopca sa ručkom od žice i etiketom od obarenog graha i polahko se, bojažljivo popnem na smokvu, sve do vrha.
Dohvatim najveću smokvu, kad nesto prhnu, i proleti mi iznad glave, umalo ne padoh od iznenađenja i straha. Pogledam bolje po ostalim smokvama i ugledam nekoliko insekata, zlatno – zelene boje, kasnije saznam ime – zlatak ! Naberem nekoliko smokava, velikih kao velike kruške i počnem se spuštati, bojažljivo oprezno niz klimave merdevine. Odjednom primjetim da se merdevine više ne klimaju….?
Pogledam dole, kad, babo drži merdevine sa obe ruke.
“Smirna “, reče glasno! “Smokva se zove smirna. Tvoj dedo a moj babo otputovao 1930. u Izmir, u Tursku da obiđe sestru, moju tetku, koja je sa mužem izbjegla u prvom svjetskom ratu i donio sadnica raznih smokava “.
Tada i mama izađe iz kuće, pruzim joj kanticu sa smokvama. “Hvala sine, mašala, kako su dobre…”
Prekinu nas glas komšinice sa prašnjave ceste ispod avlije “Kako ste? Kad ste dosli ?
Primaknemo se bliže niskom zidu u dnu avlije.
Na užarenom makadamu, u hladu jablana stajala je komšinica i držala za ruku malo dijete, kratke žute kose sa velikom cuclom roza boje u ustima.
Gledao sam u to dijete (malo manje od mene) dok su žene pričale.
Kad su završile, komšinica pođe a dijete gleda u mene širom otvorenih očiju , napola otvorenih usta, cucla skoro da joj ispade.
“Hajde, makni” ! Viknu komšinica i povuče jače za ruku
Djetetu zape noga za kamen, posrnu jako, ali mu majčina ruka ne dade da padne.
U tom momentu baci ljut, bijesan pogled prema meni, kao da je htjelo reci: “platit ćeš mi ” ?!
Kao da sam ja nešto kriv.
Mnogo godina kasnije, mnogo puta, sjetio sam se ovoga događaja.
I platio sam ! I još uvijek plaćam ! Ha, ha…
… Gledajući za njima rekoh mami : “baš je sladak ” !
Žensko, ono je žensko ” reče mama. “Ime joj je Đenana “…
U narednim godinama amidža Mustafa i babo, više puta su ponovili priču o dedinom putovanju u Tursku i smokvi smirni koju je donio i posadio u avliji.
Kakva slučajnost ! On donio iz Turske u Ljubuški prije 70 godina, a ja istu sortu našao u Danskoj….
…..” Hajde, makni ” ! Trznu me prodoran glas sa kraja plastenika.
“Vidi ga ! On sjedi ! Hajde, makni ! Trebamo zaliti sve smokve ! Voda teče !
Povika moja žena. Ime joj je Đenana !
Mehmed Muminagić
.
4529 Posjeta 2 Posjeta danas