Te davne 1974/1975. kao profesor u Gimnaziji Ljubuški upoznao sam na prvom roditeljskom sastanku,pored ostalih roditelja, Vinka Loboju iz Veljaka,koji je došao da upozna novog razrednog starješinu.Riječ je bila o njegovom sinu Anti Loboji,učeniku trećeg razreda gimnazije Ljubuški.Pri prvom upoznavanju Vinko je pomenuo da mu je drugi sin,jedva nešto stariji, bolestan.Mislio sam, to je nešto banalno,ali surova stvarnost je ubrzo odnijela Vinkovog sina u dvadesetoj godini!
Moj razred i ja smo odmah reagirali,rezervirali smo autobus kod „Autotransporta“Ljubuški i kolektivno se pojavili na sahrani u Veljacima.Bio je to potez koji će ostaviti traga do današnjih dana.Uradili smo to radi pokojnikovog brata,radi našeg Ante,njegovih roditelja.Suseljani su ocijenili naše prisustvo na sahrani pravim pedagoško-društvenim događajem o kojem se pričalo.
Od tog događaja Vinko Loboja je u meni našao iskrenog sugovornika i počelo je jedno divno prijateljstvo koje traje i danas.Vinko je posjećivao moju kuću,moju porodicu a i mi smo isto to činili.Okupljali bi se kod Vinka prilikom Ilindana(20.07.)skoro svake godine.Tako smo upoznali i njegovu suprugu Anicu,rođenu Grbavac te ostalu djecu:Jozu i Vilu.Prijateljstvo je proisteklo iz tragedije i suosjećanja radi smrti mlade osobe koja je prerano napustila svoju obitelj.
U međuvremenu Ante je upisao Pravni fakultet u Zagrebu kojeg je uspješno završio.Ante se zaposlio u Ministarstvu finansije RH,gdje i danas radi.Vila je pohađala usmjereno obrazovanje u Ljubuškom kao najmlađe Vinkovo dijete i bila pod mojom „kontrolom“.Potom se Vila udala i danas živi u Puli.
Za vrijeme naših druženja Vinko mi je pričao o svom „putešestviju“ za vrijeme II svjetskog rata.Pokupljen kao muškarac završio je u Bleiburgu,odakle se pješice vratio „ni čisan ni visan“.Tako nije mislila nova vlast koja ga je „obilježila“.Preostalo mu je da se bavi poljoprivredom na svom imanju,pa ako preživi.Imao je dosta zemlje,koju treba obraditi,proizvesti kropir,paprike,kupus,duhan… pa potom prodati.Zato je nabavio konja,frezu,kravu,ovce,svinje,perad i proživljavao dane oskudice i neimaštine.Njegova politika je bila njegova njiva.Tu je on orao,frezao,sijao,sadio,okopavao i gledao u nebo-kada će ta kiša!Da spasi što se spasiti može.Da može Anti poslati u Zagreb da završi „velike škole“ i da Ante „spasi“Vinka i Anicu i pomogne Vili…
U toku 2012. I 2013.godine sa SMTŠ-Sarajevo bio sam dva puta u Ravne na Koroškem(Slovenija).Tridesetak kilometara dalje nalazi se Bleiburg(Austrija).Na moju inicijativu zaustavili smo se dva puta u Bleiburgu,da vidimo to polje i to stratište gdje je boravio Vinko i odakle je došao pješice do svojih Veljaka.Mali gradić u kojem dominira tišina koju naruši samo zvuk motornih vozila.Tada sam se sjetio Vinka,koji „ni mrava ne bi zgazio“,kako je stigao do Bleiburga,ne vodeći sam sebe nego „hajde Mujo da je više vojske“.Puna nam je historija zavedenih i to ne prestaje ni danas.Nije Vinko znao ni gdje ide,niti ko ga vodi,a kamoli da ubija druge po nekim Slovenijama,Austrijama…
Vinko je bio simpatičan,osjećajan,druželjubiv,razgovorljiv…Krvi bi ti(mi)dao!U riječniku je koristio ikavicu „sto-posto“.Taj glas sam volio slušati jer sam oživljavao njegovim riječima svoju nenu i svoju majku!A šta da više poželiš…
Prije dvadesetak dana Vinko je napustio svoju obitelj i ovaj svijet.Ostala je prazna kuća.Prije desetak godina i Anica je napustila Vinka i svoju djecu.Ostalo je imanje i „blago“(životinje) bez svoga vlasnika i gospodara.Odlazak Vinka(1925) je odlazak dobrog čovjeka u pravom smislu te riječi.Odlazak „anđela anđelima“.
Svi mi koji se nalazimo izvan Ljubuškog od 1993.godine smo imali svoga Vinka.To je bio čovjek iz naroda kakvih ima svaki narod i koji bilo čime nisu doprinjeli našem raspršivanju po Evropi i svijetu.Njegov sin Ante mi kaže:“Kada bih mu pomenuo tvoje ime posljednjih dvadesetak godina niz lice bi mu se „skotrljala suza“!U ime svega i tih suza,smatrao sam da trebam napisati ovaj hommage mome prijatelju Vinku Loboji.Ovim tekstom želim ga učiniti besmrtnim jer će živjeti dok traje internet,odnosno civilizacija.
Čitava vasiona se sastoji od dobra i zla.Jedan mikro dio dobra nalazio se u Vinku Loboji.Tu vrijednost je ostavio u svome sinu Anti,učeniku moje prve generacije!A prvi se pamte!
Ante (Vika)Loboja sa razrednikom(Kravica 1975.)