Kako su demonstranti znali gdje i šta treba paliti – da šteta bude najveca moguca?!
Poznati sarajevski novinar i publicista Amir Misirlic na svom blogu ‘Sito sjeckano’ osvrce se na gradanske proteste u BiH kroz devet kljucnih cinjenica o kojima se šuti, a kroz koje se namece pitanje: Ko je organizovao, odnosno izmanipulirao bh. proteste?!
Ne znam kako to što se dešava u posljednjih deset dana u Bosni i Hercegovini izgleda nekom sa strane. Možda romanticno, možda izuzetno, možda kao potvrda naše demokratske zrelosti, možda kao primjer za ugled i možda se zbog toga protesti pocinju prelijevati preko granica Bosne i Hercegovine i u susjedstvo. Preko državnih granica, da budem precizan, ali entitetsku granicu ne prelaze. Gradani Republike Srpske žive u miru i rahatluku, u blagostanju koje u startu obesmišljava sve proteste. Ili je to ili nešto drugo u pitanju, tek tamo protesta nema. A zašto ih nema, to je jedno od pitanja na koja se mora odgovoriti, ako se želi shvatiti prava priroda ovih protesta. I ja cu postaviti nekoliko pitanja ne pretendujuci da na njih dam odgovore i racunajuci na zdrav razum svakoga ko bude ovo citao da sam ponudi svoje odgovore.
Pitanje prvo: Zašto su protesti poceli baš kad su poceli?
Ovo je pitanje ponajviše vezano za Sarajevo. Zašto baš 7.februara na dan kad je trebala poceti “Sarajevska zima” i dan uoci obilježavnja tridesete godišnjice XIV zimskih olimpijskih igara? Slucajno? Odavno sam prestao vjerovati u takve slucajnosti. Možda je samo trebalo osujetiti ovaj grad i ovu državu da podsjete sve one koji im osporavaju bilo kakvu sposobnost samoodrživosti i bliskost sa civilizacijskim dostignucima, da podsjete svijet na to kako smo prije trideset godina sve to imali i sve to mogli. Neko je umjesto tih slika želio poslati u svijet sliku rušenja i razaranja. I u tome je i uspio.
Pitanje drugo: Kako je moguce da su protesti bili do te mjere uskladeni na cijelom prostoru Federacije BiH?
Naprosto zadivljuje visok stepen uskladenosti, kada je nacin djelovanja demonstranata u pitanju u svim gradovima gdje su se demonstracije desile. I u Tuzli i u Sarajevu i u Mostaru i u drugim gradovima su se desile paljevine državnih institucija. I to gotovo na identican nacin. Shvatio bih da je u jednom ili najviše dva grada to nekome palo na pamet. Ali da baš svi istovremeno sami od sebe dodu na ideju da potpale zgrade kantonalnih vlada? Malo nevjerovatno. Osim u slucaju da iza svega ne stoji jedan jedini organizator.
Paljevine su pocele kao pritiskom na dugme i kao pritiskom na dugme su i prestale. Vec u subotu više niko nije palio. Moguce da su se preko noci demonstranti koji su to radili dozvali pameti i odlucili da više to nece raditi. Moguce jeste ali u nekoj drugoj dimenziji, sa drugacijim ljudima. Na ovoj planeti ljudska bica se naprosto ne ponašaju tako. Dakle, dobili su nalog od nekoga da sa tim prestanu. Od nekoga koga slušaju. I odmah da se razumijemo uvjeren sam da ogromna vecina demonstranata nije ni znala da je u bilo cijoj službi i vjerovala je u izvornost svog bunta. Dovoljno je u svakoj grupi demonstranata imati po dvojicu spremnih da naprave belaj, a ostali ce krenuti za njima. Jer ko iole poznaje psihologiju mase zna da ih i ne treba više da potpale masu, a onda ce masa dalje da potpali šta god treba.
Pitanje trece: Ko to ide u “mirne demonstracije” noseci molotovljev koktel sa sobom?
Demonstracije su najavljene kao mirne. I zašto bi neko na takve demonstracije sa sobom nosio molotovljev koktel? I zar smo mi zaista nacija hemijski izrazito osvješcenih gradana pa nam svaki klinac zna napraviti tu smjesu? Ili je neko za njih napravio te smjese pa ih podijelio na licu mjesta? U policijskim izvještajima se vec pojavljuju informacije o automobilima koji su kružili oko demonstracija i dijelili kamenje, benzin i molotovljeve koktele.
Pitanje cetvrto: Kako su demonstranti znali gdje i šta zapaliti da šteta bude najveca moguca?
Tek se kasnije otkrilo da su oni što su upali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine išli direktno na Istorijski arhiv da ga zapale znajuci da ce tako šteta biti najveca i da papir najbrže gori. Logicno, ali je nelogicno da prosjecan demonstrant koji nikad nije ni ušao u predsjedništvo cim upadne u tu zgradu u svoj toj frtutmi zna gdje se šta nalazi. Kao da je prije tog upada dobro isplanirao gdje treba da udari.
Pitanje peto: Kako su se politicari i ljudi u vlasti našli u demonstracijama?
U ponedjeljak gledam demonstracije ispred Federalne vlade i, što bi rekli “Rokeri s Moravu”, s oci ne verujem. Na pregovore s federalnim premijerom ide troclana delegacija ispred nestranackih demonstranata i dvoje od troje u toj delegaciji prepoznam kao stranacke ljude. Djevojka je predsjednik Mjesnok odbora Saveza za bolju buducnost Dobrinja A, a tu je bio i Bekir Ðedovic vijecnik u Opcinskom vijecu Vogošca (opet ispred SBB-a). Moguce da ogromna vecina okupljenih nije pojma imala o stranackom backgroundu ljudi koje je poslala na pregovore, ali taj stranacki backgorund je evidentan i neupitan. I onda se postavi pitanje jesu li to protesti protiv vlasti ili protesti za vlast. Odnosno pokušaj da neko ko u izbornom procesu nije došao na vlast to ostvari uz pomoc ulice.
Istovremeno je društvene mreže preplavila slika uplakane žene koja moli policajce da se pridruže demonstrantima. Medijski savršena situacija. A onda saznamo da je doticna gospoda žena Denisa Gratza predsjednika Naše stranke Bosne i Hercegovine. Bivša doduše. Ali ako je žena bivša nije stranka. Tako da nisam više siguran jesu li ovo bili protesti gladnih radnika ili protesti gladnih politicara i njihovih žena.
Pitanje šesto: U cije ime govore demonstranti?
Ovo je cisto matematicko pitanje. Zadatak za niže razrede osnovne škole. Ako skup gradana Sarajeva sacinjava, prema popisu, oko 350.000 stanovnika i ako na proteste izade njih 300 koliki je to procenat? Hajde, radi lakšeg racunanja zaokružimo da ih je bilo 350. Koliki je to procenat? Nije to uopšte procenat. To je promil. To je jedan jedini promil ukupne populacije ovog grada. Izašao je po jedan na svakih hiljadu. Sa ambicijom da govori u ime ostalih 999. Možemo mi imati simpatija koliko god hocemo prema nekome, ali matematika je neumoljiva. Zamislite sada politicara koji na izborima dobije jedan promil glasova i ima pretenziju da smjenjuje i postavlja vlade. Ispao bi smješan. A što bi rekao Balaš “smiješnih imamo više nego što nam treba”.
Pitanje sedmo: Kako to da niko u protestima nije prozvao tajkune?
Kako uopšte objasniti bilo sebi, bilo nekom drugom kako niko od svih tih silnih protestanata nije prozvao ljude koji su im direktno uništili firme? Koji su ih otkupili certifikatima koje su nabavili u bescijenje, a onda te iste firme uništili? Novopeceni kapitalisti u Bosni i Hercegovini, kakvi god bili, u ovim protestima su bili zašticeni. A vrhunac perverzije je bio kad su demonstranti u Tuzli za novog premijera tog kantona predložili covjeka cija firma državi duguje dva miliona maraka na ime poreza. Pravi lik za premijera, nema šta.
Pitanje osmo: Kako to da protesti nemaju ideološka obilježja?
Sve ono što demonstranti traže jeste dobrim dijelom povratak na neka socijalisticka rješenja. I onda ne da cudi nego je nevjerovatno da niko nije izgovorio rijec socijalizam, da se nisu pojavile crvene zastave i Titove slike. To samo govori o tome do koje su mjere ovi protesti izrežirani. Jer oni koji stoje iza svega dobro znaju da je to crvena krpa kojom bi mahnuli pred ocima velikim igracima iz medunarodne zajednice. A kad bi oni zatražili uvjeren sam da nema tog ministra sigurnosti ili bilo cega koji ne bi dobro prebio “svoj narod” za njihov hatar. I to u roku od odmah.
Pitanje deveto: Ko je organizovao ili barem ko je izmanipulirao ove proteste?
Svi slute, ali niko nece javno da izgovori odgovor na ovo pitanje. Nisam ni ja levat pa da ga napišem. Ali još za turskog vakta postojalo je u pravosudnom sistemu pravilo da ako ne znaš ko je nešto ucinio prvo utvrdiš ko ima najviše koristi od ucinjenog djela.
Izvor: blog Sitno sjeckano/Piše: Amir Misirlic