„Praestat amicitia propinquitati.
(Bolje je prijateljstvo nego srodstvo)“-Ciceron
Otišao je još jedan „zaštitni znak“ Ljubuškog.Doći iz Istočne Bosne i postati „zaštitni znak“ Ljubuškog,urbanog dijela grada,nije bilo lako.Ali,Muniba je to postala zahvaljujući svome šarmu,otvorenošću,vedrinom tako da je sjetno prisjećanje na prapočetke života u Ljubuškom izaziva tužne refleksije,pogotovo nakon njenog iznenadnog odlaska.
Pošto smo živjeli u mahalama koje su se ukrštavale,upoznali smo se kao komšije i s vremenom postali prijatelji.Sve se odigravalo 70-tih godina uz prisustvo njenog muža rahmetli Abdulaha(Dule) Zagića,koji je radeći u trgovini na „velikim letvama“ upoznao veliki broj budućih poznanika i prijatelja.Munibina svestranost,učtivost,odnos prema građanima Ljubuškog,postao je prepoznatljiv njenim gostima u kafani „kod Omera“.
Na relativno malom prostoru egzistirale su četiri ugostiteljska objekta:“Radnički dom“,gostionica „kod Brice“Ahmeta Osmića,restoran „Kum“Jerke Mlinarevića, i kafana „kod Omera“.Posjećivao sam sve navedene objekte i u zavisnosti od vrste pića,mjenjao kafane,ali sam se najduže zadržavao „kod Munibe“,upravo zbog Munibe i njenog prijateljskog odnosa,ne samo prema meni,nego i prema svim drugim gostima.Osvajala nas je svojom neposrednošću,srčanošću,smislom „za lijepo“i drugim dogodovštinam,koje su zavisile od momenta dana,godišnjeg doba,jutra ili večeri…
Pamtim Munibinu majku koja je ponekad dolazila u posjetu u Ljubuški.Boravila je neposredno pred početak rata(92-95) u Ljubuškom.Upoznao sam je kao vjernicu,kao blagu i staloženu osobu.U etničkom čišćenju je nestala u istočnoj Bosni(Miljevina-Jeleč) i njeni posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.U posljednje dvije godine umrla je Munibi sestra u Sarajevu i brat Munib u Ljubuškom.Sva ta događanja su ubrzala i Munibin odlazak i rastanak sa djecom,unucima i njoj dragim osobama.
Ako nas je nešto Muniba naučila-to je da volimo ljude i život.Možemo se podsjetiti ljudi koji su bili u našem društvu u „njenoj kafani“ i koji su zakoračili na „onu stranu duge“ i bile žrtve kao i Muniba „trijebljenja“-Mladen Bošnjak,Miljenko Herceg-Šperac,njen brat Munib i drugi ljubušaci koje smo voljeli i poštovali.
„Kad podignemo pogled ka nebu,
Milion zvijezda se prospe ko sjeme.
Mi znamo koja zvijezda si Ti
Ona što sija i buni se,ruži i
Smije se i
Pjeva u isto vrijeme.“
Takva je bila Muniba.Nezaboravljena!
Takva će ostati u našim sjećanjima.
Najbolji dio Munibina života su njena djela:DOBROTA I LJUBAV!
Iskreno saučešće upućujemo:Munibinoj djeci:Omeru i Merimi,unukama i unuku,nevjesti Maci i zetu Zdeslavu,njenim sestranama Ethiji Mahić i Muniri Šalaka te ostalim članovima njene porodice.
Kemal Mahić