U knjizi Esada Boškaila, po čemu se vidi da je autor stručnjak za ljudsku psihu i ljudsku dušu, pojavljuje se nekoliko scena koje svjedoče kako kolektiv pod uvjetima ugnjetavanja i zlostavljanja, dakle kada je stvarna žrtva, emaniranjem umjetnosti (pjesma i poezija) može postati forma otpora, ne samo zlostavljaču nego, što je važnije od toga, otpora pogubnom osjećanju nemoći i viktimološke pozicije. Riječ je o onim scenama kada profesor iz Stoca, Mehmed Dizdar Benca, okuplja oko sebe logoraše koji slušaju izbor iz svjetske poezije što je profesor sjajno recitira i istovremeno ih podučava kako je to njihov virtualni bijeg iz te surove i čovjeku nedostojne situacije. I oni mu vjeruju, i ne samo to; oni posljednjim naporima uspijevaju obnoviti vlastito sjećanje i ozareni i sretni, pred profesorom kao đaci, uspijevaju deklamovati i poneku pjesmu koju su sami zapamtili. Ili druga scena, u kojoj izvjesni Ramiz pjeva pjesmu, Bosno moja divna mila, a prati ga najneobičniji hor na planeti u tom trenutku; hor izmučenih, izgladnjelih i poniženih ljudi, logoraša, koji su bez krivice i svoje volje stavljeni u pakleni stroj fašističke politike. U početku je pjesma bila iznuđena u namjeri da se ponizi Ramiz i ostali, jer im stvarno nije do pjesme, ali se stražareva namjera volšebno prometla u subverzivnu, demistificirajuću scenu organiziranog otpora, koji izluđuje stražare da pucaju u pjevača, a on ranjen u ruku nastavlja tu nadrealnu scenu pjevanja pjesme, kojom žrtva pobjeđuje dželata, makar na etičkoj, odnosno virtualnoj ravni.
Sinoć je u Narodnom pozorištu u Mostaru predstavljena knjiga “Ranjen i budan” autora dr. Esada Ese Boškailo i Julije Leiblich, u izdanju Dobre knjige – Sarajevo. Naslov originala: WOUNDED I AM MORE AWAKE – FINDING MEANING AFTER TEROR.
O knjizi su uz autora govorili: književnik Hadžem Hajdarević, prof. dr. Alija Pirić i dr. sc. Edim Šator. Iako u ove vrele ljetne dane nije lako govoriti o logorima, uostalom nije to nikad lako, sinoćnja promocija je koncipirana da ne bude traumatična, ali ipak u prepunom Narodnom pozorištu čuli su se povremeno tjeskobni uzdasi. Takvi smo svi i napustili pozorište na kraju promocije s jednom mišlju – zar je moguće da to može napraviti čovjek čovjeku? Moguće je. Ova knjiga je svjedočanstvo o tome.
Dr. Esad Eso Boškailo, izvanredni je profesor psihijatrije na Univerzitetu u Arizoni i docent na Medicinskom fakultetu Majo, bivši predsjednik Bosanskohercegovačko-američke akademije za nauku i umjetnost (BHAAAS), danas živi u Phoenixu u Arizoni, gdje je ugledni psihijatar (prije četiri godine dobio je prestižno priznanje Heroj zdravstva u Phoenixu). Rođen je u Počitelju 1959. godine, a Medicinski fakultet završio u Sarajevu 1984. godine. Dr Boškailo je psihoterapet i žrtva. Zarobljen je tokom rata od strane hrvatskih snaga i bio u devet hrvatskih koncentracijskih logora, šest različitih od toga u tri po više puta, u Ljubuškom je bio šest mjeseci, u Dretelju, Heliodromu, Gabeli, čapljinskim silosima….Tek više od deset godina nakon oslobođenja iz logora, dolaska u SAD, napokon je progovorio o tome. Govorio je sinoć o težini vlastitih trauma s kojima se borio kao i svi bivši logoraši zloglasnih hercegbosanskih logora, kako je nastavio živjeti i svojim radom pomagati drugima. Govorio je i o smiješnim zgodama u logorima, o snazi duha i prkosu zarobljenih u nehumanim uvjetima, poniženjima i zlostavljanjima kojima su svakodnevno bili izloženi, o nužnosti opraštanja i vjerodostojnosti, i ono što je za njega najvažnije – o dužnosti prenošenja ključnih informacija generacijama koje dolaze, na svim stranama, jer pamćenje je armatura sjećanja, kako reče književnik Hajdarević, uz stihove Maka Dizdara koje je Šator citirao: Ako nam glas i nije stigao duboko do neba/Vrisnuli smo bar/Kako treba… Mi smo pobjednici, poručio je Boškailo na kraju.
O knjizi su uz autora govorili: književnik Hadžem Hajdarević, prof. dr. Alija Pirić i dr. sc. Edim Šator.
Književnik Hadžem Hajdarević: Od prve do posljednje strane ovoga jedinstvenog historiografskog djela, okupljena, evo, pod neobičnim, pridjevovitim imenom Ranjen i Budan, jasno se vidi da, za svakog logoraša koji u svojoj svijesti nosi/trpi iskustvo ponižavajućih logorskih bedastoća i patnji, sjećanje i pamćenje ne moraju biti istovjetni pojmovi, sjećanje ima svoju širinu, prigodnu ambijentalnost, ima i svoju povremenu kolebljivost u onim tzv. sitnim detaljima, pamćenje je, međutim, jedna snažna armatura unutar prostranstava čovjekova sjećanja, koja onome koji se sjeća omogućava da nađe najpogodniji način kako dostojanstveno obvladati vlastitim sjećanjem i učiniti osobni odnos prema svojoj sjećajućoj prošlosti najpozitivnijim mogućim “gorivom” za ono što je još ostalo od zdravlja i od života.
Dr. Esad Boškailo
Predgovor prof. dr. Alije Pirića donosimo u cijelosti:
Ne vrijedi gubiti vrijeme sa onim ko nije propatio.
Ne znam više ko je rekao ovu sjajnu misao, neki filozof ili tek mudrac, možda to sada i nije važno, ali mi se pred rukopisom-knjigom novinarke Julie Lieblich i doktora psihijatrije Esada Boškaila, učinila sasvim tačnom i jezivo iskrenom. Jeza i užas dolazi iz pitanja, zašto je potrebno da čovjek osjeti patnju da bi bio vrijedan razgovora i pažnje sugovornika, a u protivnom nije vrijedan gubljenja vremena jer nije potpun, cjelovit čovjek. Njegov habitus i njegovo ljudsko biće nije oplemenilo svoju strukturu, onim dijelom što mu daje potrebnu ozbiljnost, čime bi se shvatio smisao života i što je još važnije, kako bi bilo ustanju emanirati senzibilitet spram Drugoga, posjedovati empatiju prema drugom čovjeku.
Esad Boškailo ima takvo iskustvo iz hrvatskih konc-logora za hercegovačke Bošnjake, koje su civilne, političke i vojne vlasti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 1993. godine, a s fašistoidnim ciljem stvaranja etnički čistog prostora, uspjele na području Hercegovine uhapsiti i zatvoriti blizu dvadeset hiljada muškaraca, uglavnom civila, a ostatak njihovih porodica protjerati na područja pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine ili raseliti širom svijeta. To je progon civilnog stanovništva, koji je te godine poprimio biblijske razmjere i mogao bi se prispodobiti sa zloglasnim Hitlerovim Kristalnim noćima, prema brutalnosti i svireposti zločina, ne i po obimu, u kojima su pobijeni i protjerani Jevreji iz tadašnje nacističke Njemačke radi stvaranja čistih etničkih prostora. Esad Boškailo, tada doktor medicine, završio je u logoru unatoč njegovom humanom djelovanju ljekara i iscjelitelja, pod monstruoznom i montiranom optužbom kako je on vođa i lider muslimana, koji se tretiraju kao neprijatelji jer se pretpostavlja da bi se mogli protiviti formiranju hrvatske paradržave na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ta je optužba tada značila smrtnu presudu za Esada. Neko je rekao kako je takvo iskustvo dragocjeno, samo je školarina skupa.
„Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, i potrebe koja je jača i od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad.“ Ovim promišljanjem o svrsi i smislu ispovijesti i samoopisivanja započinje svoj glasoviti roman Derviš i smrt, književnik Meša Selimović.
Pitanje koje se nameće samo po sebi glasi; zašto pisati o negativnom, ružnom, traumatičnom iskustvu, zašto se ponovo suočavati sa nečim što većina ljudi želi zaboraviti. Zašto svjedočiti pred očima i ušima javnosti o onome zlu što se dogodilo pojedincu ili cijeloj jednoj sociogrupi. Možda se u ovoj Selimovićevoj refleksiji o potrebi svjedočenja o zlu koje nas je pohodilo, može nazrijeti dobar dio odgovora na pitanje koje smo maloprije postavili, mišlju ,,s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden“. O kome rješenju može biti riječ „kad račun bude sveden“ osim metafizičkom vjerovanju u kosmičku pravdu, koja se sve jednako ne provodi na zemlji, među ljudima, osim toga, i kad se provodi, spora je i nepravedna. To svjedočenje pisanjem o zlu, što nas je pohodilo, ,,u nekoj određenoj osobi se izgrađuje snagom njezinog učestvovanja u komunikativnim procesima. Ono je funkcija njezine uvezanosti u razne socijalne grupe, od porodice pa sve do religijskih i nacionalnih zajednica. Pamćenje živi i održava se u komunikaciji; ukoliko se ona prekine, odnosno ukoliko nestanu ili se promijene spoljni okviri komunicirane zbilje, posljedica je zaborav.“ (Jan Assmann, Kulturno pamćenje, 2005.)
Esad Boškailo svojom knjigom (knjiga je objavljena na engleskom jeziku od strane Vanderbilt University) komunicira sa širokim auditorijem i na taj način postiže najmanje dva ciljaj prvi individualni, personalni koji se u terapeutskom smislu tiče samo njega i njegove kulture sjećanja i drugi kolektivni, kojim autor i koautor zajedno odužuju neki svoj nepostojeći, a potreban, dug spram zajednice; porodice, etničke grupe, društvene zajednice u širem smislu. Svojom pričom o negativnom iskustvu Boškailo iskupljuje upravo tu kosmičku istinu, koja se ne smije sakriti, jer se ta bol šire zajednice mora podignuti na neki društveno prihvatljiv stupanj podnošljivosti od koga bi morao otpočeti kakav-takav život. Zbog toga autorov doprinos ovakvom pričom čini neku vrstu satisfakcije svakoj žrtvi pojedinačno; kako njegovim poznanicima i prijateljima (Kapi, Benci, Hivziji, Zubaru, Goranu i dr.) isto tako onim koje su, samo sticajem nesretnih okolnosti, samo njegovi sapatnici. Ništa ne zbližava ljude kao zajednički proživljena nesreća. Konačno, ovakva lična ispovijest za Esadovu porodicu, majku Eminu, suprugu Aišu, sinove Timura i Maka, znači katarzičnu terapiju, kojom se oslobađaju nametnute a nepostojeće krivice njihovoga sina i oca, i upravo javnim govorom o zlu koje je učinjeno njihovom članu, jer kada se bol podijeli sa drugim ona redovno biva manja, a kad to isto učinite sa radošću i veseljem ono biva veće.
Na individualnoj ravni autor se mora osloboditi, barem djelimično, tog ružnog i traumatičnog iskustva, na način da ga zapisujući arhivira i kontekstualizira na nekoj, za njega, prihvatljivoj razini, amortizirajući i potiskujući tako poguban učinak pamćenja traume, jer se sa zlom, na duže staze, ne može živjeti. Pored neuništive i najintenzivnije misli koja ga destruirá, autora najviše pogađa ponašanje njegovih dojučerašnjih prijatelja i komšija koji su se okrenuli protiv njega a benovalentan je čak prema stražarima i njegovim maloumnim mučiteljima. Prizivajući subjektivno iskustvo, piše Oliver Leaman (Holokausti mogućnosti umjetnosti) „koliko smo šokirani kada se neki prijatelj okrene protiv nas i kada je neprijateljski raspoložen ili čak nasilan” i tada „pogledamo unaokolo na svakog drugog koga znamo i pitamo se šta oni misle o nama’. Strah od takvog „prijatelja” ne dolazi od moguće negativne posljedice, koja bi vjerovatno bila bolna, nego je određena iracionalnošću i nejasnim porivom stava, koji producira takve posljedice. Rekonstruiranjem zla koje nas je pogodilo i destruiralo, pričom stvarnom ili zamišljenom sagovorniku, pisanjem knjige kao u Boškailovom slučaju, znači ponovo suočenje sa traumom i neželjenim događajima u jednom unatražnom pogledu, uz punu mobilizaciju svijesti i cijele unutrašnje energije, a uz pomoć pažljivog i prilježnog sagovornika, koji ga razumije i uvjerljivo sluša (novinarka Julia Lieblich), donosi svjedočenje o historijskom događaju (spominje imena direktnih učesnika toga ljudskog beščašća u logorima u kojima je boravio) i šalje poruke širokoj javnosti, u smislu pobune i kritike ljudskoj ravnodušnosti, pred stradanjem Drugoga.
Ono čime se ovakav subjektivni ispovijedni narativ, u ovoj knjizi, uzdiže u rang općeg, univerzalnog, onog što mu osigurava trajnu vrijednost, jeste stalno Boškailovo nastojanje da u najtežim situacijama ostane čovjek, da ne izgubi ljudsku auru, najprije stalnom mišlju o porodici, supruzi Aiši i djeci, još dječacima, na jednoj, te nekom vrstom sažaljenja i empatije prema svojim dželatima i progoniteljima, na drugoj strani, ne dozvoljavajući da ga potopi plima mržnje i osvete koja, zna to autor, ima isto tako razarajuće dejstvo na svako ljudsko biće. Boškailo na taj način humanizira zlo, čak i ono što se njemu događa, pripitomljava ga emocijom, gestom prema ostalim logorašima radi čega izrasta u autoritet u etičkom smislu (scena kada hrabro staje pred nasilnika Bundu, a uz njega ustaju ostali logoraši, nakon čega se krvnik povlači). Na taj način, snagom i uvjerljivošću svojih postupaka u najtežim situacijama, Esad Boškailo zbilja izrasta u stvarnog vođu grupe, ne formalnog za šta ga optužuju progonitelji, nego na jednu vrstu gandijevski strukturirane energije, koja nadahnjuje ostale članove grupe i tjera na proaktivni, pobunjenički status, kakav samo nekoliko trenutaka prije Esadovog čina nisu mogli ni zamisliti.
Ovdje dolazimo do kolektiva i kolektivnog pamćenja koje igra važnu ulogu u osvjedočenju identiteta jedne etnije ili sociogrupe. Nažalost, najveći broj ljudi ne želi obnavljati sjećanje na ružne događaje kojima su svjedočili iz raznih razloga, spoljnih ili unutrašnjih svejedno, ne želi govoriti javno, a ako to i učini neće to napisati, pa će taj identitarni dio ostati u tami sjećanja kao neka vrsta virusa koji neće vječno mirovati a kad se probudi može napraviti nesagledive posljedice. I mada bi svaka pojedinačna priča hercegovačkih logoraša bila različita, u zavisnosti od snage i duhovne kulture svakoga subjekta, kazivanje Esada Boškaila moglo bi biti onaj najmanji zajednički sadržalac oko kojega bi se mogao okupiti cijeli kolektiv na način da se kao posebna grupa osvjedočuje o vlastitom iskustvu, koje se uzdiže u rang identitarnog sloja, koga teoretičari zovu viktimološkim sindromom. Osjećati se žrtvom je normalan ljudski poriv u trenucima kada mu se učini kako je ostavljen i izdan od svih, čak od Boga, ali nije dobro kada taj sindrom žrtve potraje odveć dugo zbog toga što on inhibira svako konstruktivno djelovanje, asocijalizira ličnost i čini je depresivnom.
U knjizi Esada Boškaila, po čemu se vidi da je autor stručnjak za ljudsku psihu i ljudsku dušu, pojavljuje se nekoliko scena koje svjedoče kako kolektiv pod uvjetima ugnjetavanja i zlostavljanja, dakle kada je stvarna žrtva, emaniranjem umjetnosti (pjesma i poezija) može postati forma otpora, ne samo zlostavljaču nego, što je važnije od toga, otpora pogubnom osjećanju nemoći i viktimološke pozicije. Riječ je o onim scenama kada profesor iz Stoca, Mehmed Dizdar Benca, okuplja oko sebe logoraše koji slušaju izbor iz svjetske poezije što je profesor sjajno recitira i istovremeno ih podučava kako je to njihov virtualni bijeg iz te surove i čovjeku nedostojne situacije. I oni mu vjeruju, i ne samo to; oni posljednjim naporima uspijevaju obnoviti vlastito sjećanje i ozareni i sretni, pred profesorom kao đaci, uspijevaju deklamovati i poneku pjesmu koju su sami zapamtili. Ili druga scena, u kojoj izvjesni Ramiz pjeva pjesmu, Bosno moja divna mila, a prati ga najneobičniji hor na planeti u tom trenutku; hor izmučenih, izgladnjelih i poniženih ljudi, logoraša, koji su bez krivice i svoje volje stavljeni u pakleni stroj fašističke politike. U početku je pjesma bila iznuđena u namjeri da se ponizi Ramiz i ostali, jer im stvarno nije do pjesme, ali se stražareva namjera volšebno prometla u subverzivnu, demistificirajuću scenu organiziranog otpora, koji izluđuje stražare da pucaju u pjevača, a on ranjen u ruku nastavlja tu nadrealnu scenu pjevanja pjesme, kojom žrtva pobjeđuje dželata, makar na etičkoj, odnosno virtualnoj ravni.
I konačno, pisanje ove knjige-rukopisa što je potpisuju dr. Esad Boškailo i Julia Leiblich, je jedna od onih blagotvornih metoda koje bivaju u službi ponovne socijalizacije i kontekstualizacije bivših izopćenika, logoraša, poniženih i uvrijeđenih, ljudi koji su se suočili sa smrću a da im nije ostavljen niti jedan način stvarne odbrane. Knjiga je, dakle, glas svih njih, bez obzira što je narativ subjektivan, jer se svojom harizmom i autoritetom autor uspio uzdići iznad običnog splina i zakoračiti u opću, univerzalnu priču o ljudskoj prirodi, čije klatno neprestano luta između Erosa i Tanatosa, između ljubavi i mržnje, između zločina i nevjerovatnih humanih postupaka, što nas ostavljaju bez riječi. I zbilja, gdje je u svemu tome smisao, pita se stalno ova knjiga. Zato se radujem trenutku kada će se pojaviti i na bosanskom jeziku, ovdje na mjestu toga zločina. (Alija Pirić
Predgovor prof. dr. Alije Pirića donosimo u cijelosti:
Ne vrijedi gubiti vrijeme sa onim ko nije propatio.
Ne znam više ko je rekao ovu sjajnu misao, neki filozof ili tek mudrac, možda to sada i nije važno, ali mi se pred rukopisom-knjigom