Kada je otvoren ljubuški gradski vodovod 24. novembra 1929. godine krenula je i izgradnja gradskog kupatila:
Prvo je bilo odlučeno da se gradsko kupatilo (po ljubuški “banja” o. a.) gradi u središtu grada, u bašći osnovne škole, ali se od toga odustalo, jer škola, po tadašnjim propisima, nije mogla biti bez bašče. Izabrano je novo mjesto kod marvenog pazarišta na Stublu i radovi su krenuli već u novembru 1929. godine. (1)
Saradnjom zdravstvenih vlasti u Mostaru i Splitu, i pored finansijskih prepreka, za samo oko 18 mjeseci izgrađen je objekt od šireg zdravstvenog značaja. Izgrađeno je u jednoj zgradi kupatilo i ambulanta za stalnog ljekara:
Dječji bazen ispred kupatila. Foto: Mato Krstičevic, vjerovatno 1963 godina. Iz porodičnog albuma diplomiranog ekonomiste Plamenka Mahića.
Inicijativom dr Josipa Škarića, direktora Higijenskog zavoda u Splitu i dr Simonovića, upravnika Doma narodnog zdravlja u Mostaru, ovdje je podignuta zdravstvena stanica i kupatilo, ustanova Ministarstva narodnog zdravlja koja će služiti u svrhu podizanja zdravstva u cijelom ovom kraju. Zdravstvena stanica ima dva odjeljenja, ambulantu i kupatilo. Ovih dana u unutrašnjosti ove stanice radovi su privedeni kraju, te je svečano otvorenje obavljeno u nedelju uz učešće predstavnika vlasti i mnoštva građana. Kr. banska uprava u Splitu, dotično Higijenski zavod, dodijelila je za liječnika pri ovdašnjoj stanici dra Petra Marinovića, bivšeg općinskog liječnika u Podgori.
Svečanom otvorenju prisustvovao je ispred vlasti Krsto Kulišić, sreski poglavar, zatim starješine raznih kulturnih i humanih ustanova, školska djeca ovomjesne narodne osnovne škole i škole sestara milosrdnica. Otvaranjem kupatila Ljubušaci su dobili još jedno mjesto za kupanje”. (2)
U sažetom napisu o radu Doma narodnog zdravlja u Mostaru u 1932. godini navodi se zdravstvena stanica sa kupatilom u Ljubuškomi i narodno kupatilo u Vitini, pored onih u Konjicu i Bijelom Polju. Taj podatak, zanimljiv i važan, bar za Vitinjane, potiče iz pera poznatog ljubuškog novinara Mahmuda Konjhodžića. (3) S neskrivenim ponosom treba istaći da je , malo koje mjesto u našoj zemlji, sa tako malim brojem žitelja tada, imalo javno kupatilo.
U prvom dijelu narednog kratkog novinskog napisa o ljubuškom gradskom kupatilu krije se nekoliko zanimljivih podataka.
Cijena kupanja bila je prihvatljiva za siromašne, muškarci su bili mnogo češći korisnici, ali je i učešće žena bilo značajno. U drugom dijelu napisa o radu ambulante samo su navedene dominantne bolesti (unutrašnje bolesti, kožne i venerične bolesti*), što navodi na pretpostavku da u ljubuškoj populaciji prije skoro sto godina nisu bile na prvom mjestu hronične bolesti koje danas haraju u epidemičnom obliku (povećani krvni pritisak, ishemične bolesti srca, infarkt srca, moždani udar, itd), zloćudni tumori, šećerna bolest itd:
U toku 1928. godine podiglo je Ministarstvo narodnog zdravlja mnogo lijepih zdravstvenih institucija, a među ove spada i zdravstvena stanica u Ljubuškom. Zgrada se nalazi na vrlo lijepom položaju našeg grada, a sastoji se od četiri sobe. U dvije sobe smješteno je kupatilo, a u druge dvije sobe su uredi šefa stanice gdje se vrše pregledi bolesnika.
U kupatilu se može kupati svaki građanin po vrlo niskoj cijeni. U toku 1932. godine okupale su se svega 3.363 osobe, 2115 muškaraca i 1248 žena. Od bolesti dominiraju unutarnje, kožne i venerične*. Šef stanice dr Petar Marinović često ide po selima i vrši preglede u kućama seljaka. Srez je velik, sa preko 50.000 žitelja, narod vrlo siromašan. Apelira se na sanitarne vlasti da povedu veću brigu o zdravstvenom prosvjećivanju školske djece kroz kratke odgojne filmove. (4)
Nakon Drugog svjetskog rata broj korisnika gradskog kupatila je postepeno opadao uporedo sa rastom broja kupatila u stanovima. Uz njegovo tiho, dugogodišnje i neminovno umiranje danas je ostalo samo sjećanje na kupanje i igre gradske djece u malom bazenu.
* Venerične bolesti-Endemski sifilis u Hercegovini, za razliku od Bosne, nije bio difuzno raširen, već se javljao u pojedinim ognjištima (srez Konjic, Prozor, Mostar, Ljubuški). Postotak zaraženosti bio je malen, od 3 do 10% i bolest je imala većinom blag karakter, bez neuroloških komplikacija. (dr Lovro Dojmi. Zdravstvene prilike u Hercegovini. Nova Evropa 1936, 7 i 8, 219, od 26. jula).
- Izgradnja gradskog kupatila. Jugoslavenski List 1929, 131, 3.
- Svečano otvaranje zdravstvene stanice i kupatila u Ljubuškom. Jugoslavenska pošta 1931, 596, 5, od 14. maja.
- Konjhodžić Mahmud. Dom narodnog zdravlja u Mostaru. Novo doba 1933, 75, 4, od 10. marta.
- Za zdravstveno podizanje našeg sela. Jugoslavenski list 1933, 1164, 13, od 1. aprila.
Sadiković Halid