Prošle su dvije godine(o2.05.2012) od preranog odlaska našeg sugradanina Mire(Bože)Paradžika.
Kroz Miru se sjecamo Ljubuškog,Mostara Sarajeva…
Kroz Vladimira(Miru) se sjecamo Gimnazije Ljubuški,njegove generacije,njegovih i naših profesora.
Kroz Miru se sjecamo gradanskog Ljubuškog i njegovih svijetlih likova.
Kroz Miru se sjecamo njegove plemenite porodice:oca Bože,majke Kose,sestara prof.Angeline i dipl.ing.Nade,brata Drage i svih onih s kojima su imali tople i ljudske kontakte.
Kroz Miru oživljavamo „najljepšu umjetnost“-muziku,kao nešto naše i svoje,jer Miru i clanove njegove porodice doživljavamo kao svoje i naše!
Kroz Miru oživljavamo Ljubuški iz doba njegove mladosti ,koji je ostao samo u sjecanjima…
Kroz Miru oživljavamo Kravicu,Studencicu,Mlade,Bašcinu,“vatru i vodu“,Sudsku baštu,Predgrade,Plantažu,Butorovicu…
Kroz Miru oživljavamo njega i sve one ljepotice-krasotice koje su poželjele da budu sa njim u društvu ili u nekoj „kemiji ili fizici“.
A imale su razloga za to:jer je bio šarmantan,zgodan,kulturan,odgojen,širokih pogleda…
Sjecajte se onih koji su Vam uputili osmijeh.I to onda kada se to „bodovalo“!
Sjecajte se jer to je znak da ste živi!
Uvijek onih koji su bili s Vama i onda kada ste mislili „da je sve propalo“!
Kemal Mahic