Mostar, 10.04.2021 g.
Pjesme iz zbirke poezije Muniba Delalića “Povratak u Ljubuški” govorili glumci: Diana Ondelj Maksumić i Nedžad Maksumić.
Munib Delalić rodio se 1950. u Ljubuškom. Diplomirao historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio i radio u Mostaru. Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu. Piše poeziju, književnu kritiku i esejistiku. Za poeziju nagrađivan. Preveo je s norveškog više od šezdeset beletrističkih naslova. Za prevoditeljski rad nagrađivan. Svoje knjige objavljuje od 1978. godine. Knjiga poezije “Povratak u Ljubuški” je njegova sedamnaesta objavljena knjiga.
Pjesme:
1. Idem kući
2. Umjesto predgovora
3. Ožujak
4. Grad
5. Bilo Brdo
6. Zorbinovac
7. Parkovi
8. Ars Mea
9. Kuća na osami
10. Kuća
11. Moj svit
12. Šta s narodom se mojim dogodi
13. Moć čežnje
14. Ruho smijeha
15. Mjesto
16. Povratak u Ljubuški
17. Ljubuška majka
18. Moja je kuća samo tren u vremenu
Ćitovnica
Svi kažu: kafana, Fejzina.
A ja kažem: čitaonica, ćitovnica.
Mjesto starih dana. Mjesto lijepih
uspomena. Mjesto čitanja gdje
su ljudi, vjerujem, više pročitali
knjiga nego što su kafa popili. Vrlo
važna dionica puta,i kad se na Gožulj
uspinješ,i kada odande silaziš.
Nedavno sanjam: uhvatio se red ispred
ćitovnice. U redu stojim i ja, čekam da
dođem na red, da mi Alija Mahić dadne
knjigu. Jer ključ od ćitovnice, od knjiga,
bio je u njegovim rukama – u rukama
Alije Mahića, žive enciklopedije, jednog
od najvećih ljubuških plemića.
I onda muka: probudim se, a ne znam
jesam li došao na red, je li knjiga
do mojih ruku došla.
Izvor:Munib Delalić:Povratak u Ljubuški-knjiga neusporedivih uspomena;Dobra knjiga,SA 2019.
Zavičajna
Zlatan je moj zavičaj.
U njem strasno otkucava
zemni i nebeski sat.
I srce moje živac
pod krilom lastavice.
Sebe ondje nađem.
U svom mjestu, na raskršću.
U svojoj staroj ulici.
Nađem se na obali,
pored rijeke. Koja pjeva
mirom i tišinom – pjenom
pjenicom bijelom momom
ikavicom.
Još kad niz nju se
otisnem. I zapjevam
zajedno s njom.
Kad svakom se imenu
njenom posve predam.
2.
Nigdje se
kao u mom kraju
zimi ne oglasi proljeća dah.
Nit ljeti tako glasno niz rijeku
ne poteče sunce, pretvarajući
nam lice u drag rukopis.
U lípu ríč.
Nigdje
kao u mom kraju
s krovova ne sipi svjetlo,
ne šapće tama.
Nit tako lijepo duša poje
nad tijelom koje postaje dvoje:
zemno sjeme, nebeski cvat.