Munib Delalić: POVRATAK U LJUBUŠKI – knjiga neusporedivih uspomena

Mostar, 10.04.2021 g.

Pjesme iz zbirke poezije Muniba Delalića “Povratak u Ljubuški” govorili glumci: Diana Ondelj Maksumić i Nedžad Maksumić.

Munib Delalić rodio se 1950. u Ljubuškom. Diplomirao historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio i radio u Mostaru. Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu. Piše poeziju, književnu kritiku i esejistiku. Za poeziju nagrađivan. Preveo je s norveškog više od šezdeset beletrističkih naslova. Za prevoditeljski rad nagrađivan. Svoje knjige objavljuje od 1978. godine. Knjiga poezije “Povratak u Ljubuški” je njegova sedamnaesta objavljena knjiga.

Pjesme:

1. Idem kući

2. Umjesto predgovora

3. Ožujak

4. Grad

5. Bilo Brdo

6. Zorbinovac

7. Parkovi

8. Ars Mea

9. Kuća na osami

10. Kuća

11. Moj svit

12. Šta s narodom se mojim dogodi

13. Moć čežnje

14. Ruho smijeha

15. Mjesto

16. Povratak u Ljubuški

17. Ljubuška majka

18. Moja je kuća samo tren u vremenu

Ćitovnica

Svi kažu:  kafana, Fejzina.

A ja kažem: čitaonica, ćitovnica.

Mjesto starih dana. Mjesto lijepih

uspomena. Mjesto čitanja gdje

su ljudi, vjerujem, više pročitali

knjiga nego što su kafa popili. Vrlo

važna dionica puta,i kad se na Gožulj

uspinješ,i kada odande silaziš.

 

Nedavno sanjam: uhvatio se red ispred

ćitovnice. U redu stojim i ja, čekam da

dođem na red, da mi Alija Mahić dadne

knjigu. Jer ključ od ćitovnice, od knjiga,

bio je u njegovim rukama – u rukama

Alije Mahića, žive enciklopedije, jednog

od najvećih ljubuških plemića.

 

I onda muka: probudim se, a ne znam

jesam li došao na red, je li knjiga

do mojih ruku došla.

 

Izvor:Munib Delalić:Povratak u Ljubuški-knjiga neusporedivih uspomena;Dobra knjiga,SA 2019.

Zavičajna

Zlatan je moj zavičaj.
U njem strasno otkucava
zemni i nebeski sat.

I srce moje živac
pod krilom lastavice.

Sebe ondje nađem.
U svom mjestu, na raskršću.
U svojoj staroj ulici.

Nađem se na obali,
pored rijeke. Koja pjeva
mirom i tišinom – pjenom
pjenicom bijelom momom
ikavicom.

Još kad niz nju se
otisnem. I zapjevam
zajedno s njom.

Kad svakom se imenu
njenom posve predam.

 

2.

Nigdje se
kao u mom kraju
zimi ne oglasi proljeća dah.
Nit ljeti tako glasno niz rijeku
ne poteče sunce, pretvarajući
nam lice u drag rukopis.
U lípu ríč.

Nigdje
kao u mom kraju
s krovova ne sipi svjetlo,
ne šapće tama.

Nit tako lijepo duša poje
nad tijelom koje postaje dvoje:
zemno sjeme, nebeski cvat.

771 Posjeta 1 Posjeta danas