Tata je volio golubove. Nakon mamine smrti, nas dvoje smo se vratili u porodičnu kuću na Vratniku, gdje smo živjeli s nanom i dedom.I golubovima.I pokojom mačkom koja bi se noću prikrala u avliju, sklupčala i podmuklo prela ispod golubarnika.Dedi baš i nije bio drag takav suživot:perje, zrnevlje, smrad posvuda…Ali trebalo je izgraditi život nanovo, sklepati ga i skrpitii kao taj golubarnik od stare žice i dasaka.
Dedo je danima radio u garaži. Znojan, u tijesnoj majici ispod koje mu je izvirivao nabrekli stomak, sate je provodio pilajući,šmirglajući, zakivajući…Golubarnik je postavio na vrh zida okrenutog prema bašti.Imali smo velike merdevine, ali meni je penjanje bilo zabranjeno. „Pašćeš i ubićeš se!“, odgovarala bi nana na moje molbe.
Zato su moja uspinjanja bila tajne avanture.Šunjala sam se pazeći da drvene prečke ne zaškripe pod mojim nogama. A mačke? Zatrčale bi se i skočile na zid. Potiho bi njihove kandže kvrckale po izbočinama fasade.Obrušavale bi se u jaucima. Samo najspretnije bi se uspjele uzverati noću.Poneki golub bi stradao:ujutro bi ih tata nalazio krvave, poderanih guša.Smrt, tu neman, krili su od mene kao zmija noge. Sahranjivali bi mrtve golubove u bašti i prekrivali svježe razrovanu zemlju lišćem.
Tata u zoru hrani golubove raznim sjemenkama.Sipa im svježu vodu, oni piju, pa mokrih kljunova polete među oblake. Odlaze svi u isto vrijeme: oni u slobodu, a tata u Poštu, na posao. Mene bude nanin glas i miris hrane. Nana vječito na nogama, u starom radiju krčka se muzika. Nana zapjeva; tako, kaže, radi brže i bolje.Dok miješa ručak na ringli šporeta, riba sudoperu ili briše prašinu sa nahtkasne, nižu se pjesme – tako nana vješto spaja život domaćice i snove pjevačice.
Doručkujem u pidžami.Oči me bole od krmelja.Na bakrenoj tacni nosim dvije namazane kriške u sobu.Sjedam za krevet, noge zavlačim pod jorgan, stavljam tacnu pred sebe i odgrizam velike komade hljeba.Žvačem sporo, gledam kroz prozor.Kad završim, oblačim se pred sobnim ogledalom. Za ram je zakačena fotografija. Na njoj se tata, u plavom radničkom mantilu, osmjehuje.U rukama mu žice i kliješta.Tata uspostavlja telefonske veze, povezuje glasove. Slično kako golubovi u letu prespajaju svjetove.Čarape oblačim u trku. U bašti me čeka masivni kameni sto. Legnem na njega, raširim svoja krila i pogledom tražim golubove.Visokoletači buše oblake, prevrtači se okreću do besvijesti.Sati prolaze.Oči su mi utkane u nebo.U visine, gdje kažu da žive oni kojih više nema.
Panika nastane kad spazim sokola.Skačem na noge, mašem rukama, zviždim i vičem, ali moj glas se ne čuje gore, u visinama. Trčim po nanu i dedu.“Soko će pojesti goluba!“, vičem. Dedo pohiti iz garaže, nana se spušta niz basamake.Plješću rukama. Nana govori „Pis“ sokolu.Kad se nebeska potjera smiri, sretno po golubove, dedo proklinje ptice, perje, golubija govna…Onda pita nanu koliko je sati. Dok odlazi nazad u garažu, ona mu dobacuje:“Sa’ će on,vidjećeš“.
U kuću ulazim kad sunce jurne na zapad.Miris hrane hlapi u zraku. Radio je ugašen. Zidni sat cokće,sjenke se uvlače kroz prozor.Raskrilim zavjesu i provirujem prema golubarniku.Samo je Miki tu.On je pećinar. Odličan letač!Kad hoda, malo se gega. Onako kako se ttata njiše kad se noću vraća kući.
-Vidi kol'ko je sati, a njega nema-počinje dedo.
-Sa'će.
-Rekla si to i prije tri sata.
-Možda se zadržao na poslu.
-U mehani je on,znam ja. Svaku noć isto.
I tišina ima svoj glas.
-E,neće mi u kuću večeras.
-Ne budali-kaže nana.
Sjenke bubre. S njima se kao mačka išuljam iz kuće.Vrata golubarnika su i dalje otvorena.Korak po korak,uspinjem se na merdevine. Jedna prečka,druga,treća…Gore je tiho. I bolje se vidi.Stojim tako i čekam da se golubovi vrate.
Izvor:Lejla Kalamujić:Zovite me Esteban;Dobra knjiga;Sarajevo 2015.
Priredio:Kemal Mahić