Očekivana vijest je stigla!Napustio nas je Ermin Hrnjičević,sin Kemala i Senke,Melihin brat…
Smrt je matoševski(A.G.Matoš) rečeno ponovo pokazala birani ukus jer je odabrala Ermina u godinama koje nisu za odlazak.
Ermin je dijete naše mahale!
Bilo je zadovoljstvo susretati se sa njim,jer ste pred sobom vidjeli momka koji je zračio ljepotom,poštenjem,individualnošću,iskrenošću…
U tim ljubuškim godinama je izgledao kao “nježna svilena buba,iz koje je ponekad leptir bivao”.
Leptir sa svojim ukrasnim krilima,koji je “slijetao” svim komšijama na radost emitujući slobodu i ljubav!
Uvijek smo voljeli našeg Kemicu!
Uvijek smo voljeli našu Senku!
I prije rata i poslije rata!
Oni su bili naše omiljene komšije.
Radovali smo se sa njima dolasku Ermina na ovozemaljski svijet.Roditeljima koji su napustili svoj grad,svoj Ljubuški,da bi sačuvali svoju djecu!
Ali,nedokučivi su putevi nebeski!Ne možeš pobjeći od sebe,od sudbine,bilo gdje da se nalaziš.
Tužna je ulica Safet-bega Bašagića(Jurja Klovića).Ermin neće više “letjeti” od jedne nene,na početku mahale(Đulbe) do druge na kraju Stubla(Đehve).Sve postaje praznina.
Saučestvujemo sa Kemom,Senkom,Melihom u njihovoj velikoj boli.
Ako postoji utjeha onda je ona u vjerovanju da Bog bira sebi najbolje i najdraže!Vjerujemo da Bog sa Erminom ima druge planove!
Ermine,prijeđi u zvijezde da te uvijek možemo vidjeti!
Pa bili mi u Španiji,u Japanu,u Oslu,u Ljubuškom…
Neka se Ermin pridruži ostalim melecima koji će širiti dobrotu i ljubav potrebnu ovozemaljskom svijetu!
Neutješnim roditeljima,našem Kemici i Senki,našoj Melihi upućujemo izraze saučešća,uz ono što u ovome momentu jedino možemo pružiti:
HAJNRIH HAJNE:JEDNA SE ODRONI ZVIJEZDA
Jedna se odroni zvijezda
sa svoje visine jasne!
Ono je ljubavi zvijezda
Što tamo pada i gasne.
Sa jabukova stabla
padaju hrpe cvijeća,
Vjetri stižu i tim se
Igraju,vesela ljeta.
Labud ribnjakom kruži
I pjeva,i pjesma zvoni
Sve tiše,i pjevac bijeli,
U grob vodeni roni.
Sve je nijemo i mračno!
Cvijet je razduvan cijeli,
Zgasla je zvijezda i s pjesmom
Potonuo labud bijeli.
Kemal Mahić