Volonteri okupljeni oko neformalne grupe građana nazvane „GuGu bazar“ prošlog su vikenda posjetili ugrožene porodice u Maglaju, Doboju i selu Pridjel Gornji. Rado sam se odazvala pozivu da im se pridružim i napišem priču.
Kada sam prvi put poslije poplava, nakon što su putevi otvoreni, posjetila Maglaj i Doboj, vladali su šok, nevjernica i strah od svega što se desilo i panika da ne bude još gore.
Ovog puta je sve nekako bilo čudno mirno. Na ulicama mnogo prašine, ali ne i mulja. Voda se skroz povukla. Šetamo ulicama i srećemo tek ponekog prolaznika. Do juče je tu bilo mnogo volontera, mnogo glasova, neke tužne ali pozitivne žurbe da se što više toga uradi. Imala sam dojam da je, eto, učinjeno sve što su dobri ljudi mogli da učine. Čak je u glavnom parku u Maglaju i cvijeće zasađeno. Djeca iz komšiluka se sa napuštenim štenetom igraju u prašini kojom je grad obavijen.
U Doboju je slična situacija. Radi tek poneka prodavnica, većina objekata je otvorena kako bi se vlaga isušila. Radi čak i jedna aščinica koja se nalazi odmah do butika. Na putu ka Starom Gradu, ispred tog otvorenog butika, stoji par obučenih lutki.
„Kako je ovo i sretno i tužno… Čuj butik radi!“- kratko je prokomentarisala moja saputnica.
Činilo se da je nakon što su svi mediji brujali o poplavama, brojne organizacije i dobri ljudi isporučili pomoć, volonteri bili i otišli, a opštinske vlasti popisale štetu- nastupila faza zatišja.
Kada smo polazili iz Sarajeva, svi smo bilii ispunjeni osjećajem da smo dio tima ljudi iz svih dijelova i BiH i cijelog svijeta koji će danas uraditi nešto dobro.
Neka tuga u zraku se počela osjećati već kod skretanja za Topčić i kasnije Željezno polje. Kao da je euforija nestala. Oko nas sve pusto. Sve tako tužno.
Stižemo u Maglaj.
Nit’ nade nit’ pravca
„Bili su oni iz opštine…Kao procijenili štetu, ali ko zna hoćemo li mi ikada dobiti nadoknadu. Mislim da će i sa ovim nadoknadama biti kao sa svim ostalim u ovoj jadnoj zemlji“- priča nam teta u Maglaju dok pokazuje ostatke svog potopljenog stana.
„Išla bih i pod kiriju samo da mi djeca ne spavaju u ovoj vlazi. A nemamo mi para za to. Nego…eto..razmišljam. Ogorčeni smo! Ja imam jedan bubreg, sin mi je alergičan a spavamo ovdje“- kazuje nam teta. Rukom nam daje znak da pogledamo uništen namještaj i bijelu tehniku.
Oko nas se skupljaju komšije. Stojimo i slušamo tužne priče ovih ljudi. Jedan čovjek nam kaže kako oni nikada nisu bili ljudi za sadake, da su uvijek vrijedno i pošteno radili, ali da mu je sada cijela porodica izgubila posao zbog poplava.
„Na dan poplava smo bili na dženazi. Izvukli su nas čamcima sa mezarja. Moja stara mater je teško bolesna i pada u inzulinsku komu. Mi više nemamo ni nadu ni pravac“- kaže nam jedna od komšinica.
Natron-Hayat je zapošljavao 1 100 ljudi
“Natron je zapošljavao 1 100 ljudi i bio žila-kucavica cijelog Maglaja. Procjenjuje se da ta firma ima preko 50 miliona štete. Bez Natrona, Maglaj je mrtav grad”- kaže nam jedan od stanovnika Maglaja. Pokazuje nam i poplavljenu kuću svog prijatelja.
“Taj čovjek je digao kredit da napravi kuću i kupi auto. Taman ih onako porodično bilo krenulo. Kako će on sada vraćati kredit kad nema više ni gdje da radi”- pita se naš sugovornik.
Ulice Maglaja su jako prašnjave, naslonjene oko zgrada vidite gomile trulog parketa, kauča, uništene bijele tehnike. Dok gledamo ostatke do juče preliijepog bosanskog gradića, naš nas sugovornik podsjeća na dan poplave. Kaže da nikada ljudi nisu osjećali nemoć kao tog dana.
“U četiri sata ujutru sam vidio da voda teče ulicama. Bila je već došla do visine farova na autu. Samo sam razmišljao kako bezbjedno stići do pruge jer preko pruge voda nije mogla doći. Već nakon dva sata, vodena bujica je prekrila auta, oko deset sati sa prozora nisam mogao vidjeti ni jedan saobraćajni znak.
Foto: Alen Ćosić
Voda je ulazila u stanove, komšije sa viših spratova su u svoje stanove primali ljude čiji su stanovi već uveliko bili pod vodom. Imali smo peć na drva. Sa balkona smo iz vode izvlačili drva da bi se imali kako ugrijati.
U to vrijeme, zavidovićki most je bio kod moje zgrade, čuo se samo huk vode, bujica je nosila auta i balvane. Plašili smo se da voda ne odnese zgradu. Cijelo vrijeme smo držali stražu i mjerili visinu vode. 17. maja voda je prestala da raste.
Kroz duboku vodu sam hodao samo da svom djetetu donesem flašu vode. Sve vrijeme mi je bila pripremljena kadica i naočale za pivanje. Da voda nije stala, stavio bih svog sina u tu kadu i plivao samo da ga spasim.
Da li je ovo more? foto: Alen Ćosić
Moja sin, star 18 mjeseci, tokom ta četiri dana koliko smo bili zarobljeni, samo je govorio “Buć, buć”. Mislio je da je došlo more. Nakon ta četiri duga i teška dana, spasili su nas čamcima”- sa tugom u glasu priča nam ovu potresnu priču.
Natpis: Ugrožen sam, trebam pomoć
Nakon Maglaja starim putem nastavljamo ka Doboju. Na putu vidimo tablu sa natpisom “Ugrožen sam. Trebam pomoć”, u potpisu- Izet Jupić. Svraćamo do nesretnih ljudi da vidimo možemo li šta za njih učiniti.
Na starom putu Maglaj-Doboj, foto:Jelena Paunović
Dočekuje nas dvoje ljudi. Kažu da im je prvi sprat kuće skroz uništen, da na drugi sprat ne mogu jer nije opremljen, da spavaju na spužvama koje su dobili u humanitarnoj pomoći. Spasili su stoku koja je sada kod košija koji žive na brdu.
Očaj se osjeća u zraku. Gledamo u gomile uništenog namještaja, parketa, frižider… Viđali smo i gore situacije, ali zar nije teško ugrožen svaki čovjek koji je od rata na ovamo nešto skućio i sve preko noći izgubio? I njima, kao i mnogima, odnijela je ta voda i slike, i dokumenta, i kolijevku u kojoj su nekada ćerku uspavljivali.
Gospođe Aida i Svjetlana im uručuju paket hrane. Nastavljamo dalje ka Doboju.
Sirotinjo i bogu si teška
U Doboju se sastajemo sa jednom porodicom čija se kćerka porodila na dan kada je Doboj poplavljen. Volonteri okupljeni oko “Gugu” bazara su im donijeli paket za bebu.
Pitamo kako su preživjeli poplave, te šta oni misle o svim malverzacijama vezanim za isporuku humanitarne pomoći o kojoj bruje mediji.
“Sada je još i dobro kako je otvorena Narodna kuhinja. Nezgodno je to što su i po humanitarnu dolazili uglavnom ljudi sa viših spratova koji i nisu bili poplavljeni. A dolazili su i oni s brda po obrok u Narodnu kuhinju. Ne znam šta da kažem… Sve je to sirotinja… Ne bi oni ništa ni jeli da ne bi svega ovoga”- objašnjava nam starac iz Doboja.
Iz prašinom okupanog Doboja krećemo ka selu Gornji Pridjel. Tamo se nalazimo sa Mejrom Asanov i Mujić Samirom. I njihove kuće su bile skroz poplavljene.
“Još uvijek se budim i znoju i sve vodu sanjam. Sa svojom curicom sam tri dana bila bez vode i hrane na prvom spratu kuće. Kad je voda došla do balkona, samo sam mislila kako da se popenjemo na tavan, a već u drugom momentu nisam bila baš sigurna ni da bi nas to spasilo. Nisam znala hoće li uopšte kuća ostati čitava. Snagu su mi davale komšije iz kuće koja je jedno 150-200 m udaljena od moje. Svako malo su nas pitali kako smo. To mi je davalo snagu. Znala sam da nismo same”- priča nam gospođa Asanov.
Na njenu priču se nadovezuje gospođa Mujić i vodi nas da vidimo unutrašnjost njene kuće.
“Nikad nama nije bilo lako. Kad čovjek nema ništa primoran je ići u šumu i radit’ od jutra do mraka za 30 maraka. I eto… Bili smo se skućili, imali baštu i sad sve treba iz početka graditi. Osjećam se kao da mi je poplava odnijela život. Sa dvoje djece koje treba školovati, ne znam kako ćemo”- priča nam gospođa Mujić.
tacno.net, Piše: Jelena Paunović