Između desetina paketa u kojima su spakirane uglavnom knjige sjedim i razmišljam – koja mi je ovo selidba u životu? Iz stana u stan, iz podstanarstva u vlastito skrovište, iz zavičaja u egzil, iz tuđine u domovinu – samo zadnjih dvadesetak godina, vukao sam svoje kukavne knjige za sobom petnaest puta. Sve te stvari koje čovjek sobom nosi potvrda su našeg ljudskog postojanja, mada one teško da išta vrijede i njihov značaj vezan je uglavnom za naše trenutke, onih kojih se teško možemo osloboditi.
Sjećam se prvih sarajevskih, pa zagrebačkih, pa bečkih stanova. U bijegu od rata i nevolje, kad su čovjeku mnoga vrata zatvorena, iz izbjegličke garsonijere svijetle blještavim sjajem. Garsonijera u Jablanskoj ulici u Zagrebu, gdje sam u ljeto 1992. Primao moje sarajevske i banjalučke drugove, koji će me svršetkom rata prodati za par groša. Stan u bečkoj Formanek ulici, gdje sam napisao prve Prognane elegije, pa potom Unterkunft u Max Emanuel Strasse, na rubu najljepšeg bečkog parka, koji se zove turskim imenom.
Tu sam provodio beskrajne sate s Alijom Isakovićem, sve dok se nisam preselio u Zagreb, a on na ahiret.Onda sam jedno vrijeme stanovao u bečkom Ottakringer Strasse, koju pamtim po snažnim mirisima hmelja, jer se prekoputa nalazila poznata otakrinška pivovara. Tamo sam u kontejner bacio pedesetak knjiga, jer je gazdarica tražila da stan bude „ganz leer“, a ja nisam imao kamo s njima. Pa stan u Schmalzhofgasse, gdje sam potpuno luksuzno stanovao i u kojih bijah prebacio veći dio svojih sarajevskih knjiga. U jednom od unajmljenih bečkih stanova, koji je vonjao na austrougarski formalin, pronašao sam knjigu Berthe von Suttner:Dolje oružje, koju i sad čuvam u svojim regalima. Kad sam godinu dana kao novinar u Zagrebu radio u listu Tjednik, stanovao sa sestrom u studentskoj garsonijeri, gdje sam danima navlačio hrpe novina i časopisa. Prošlo je od tada deset godina i brižna sestra mi je prije nekoliko mjeseci poslala veliki paket tog bezvrijednog materijala, sa skicama nekih započetih pjesama koje nikad neću završiti.
Riječ selidba potječe od riječi selo, koja je osnovna kategorija našeg skitalačkog i nomadskog, našeg ahasverskog identiteta.Vrlo je malo naroda što su tako bolno doživljavali tu riječ poput nas.U nas se riječ selidba uglavnom veže uz riječ nasilje – nasilno preseljenje, kome su komunistički mandarini poput Dobrice Ćosića dodali i ironični eufemizam „humano“, jedna je od temeljnih kategorija naroda i zemlje kojima pripadamo.Seobe Slavena nastavljaju se i u moderno vrijeme, samo ovaj put kao nusprodukt mržnje i nasilja.
Sada selim iz manjeg u veći stan, pa se malo radujem. Ponovno se priča o ratu i novim seobama, samo ja ovaj put ne namjeravam nikamo.Dosta je selidbi! Neka ostane tu, na Barama ili na groblju Sv. Josipa ova umorna kost, u toj najmirnijoj i najsretnijoj ljudskoj otadžbini.
Izvor: Mile Stojić:Mali rječnik nostalgije;Sarajevo-Zagreb 2010.
Izbor: Kemal Mahić