Bodo je nogomet volio iznad svega

esma rogic

Jučer je na gradskom stadionu Babovac započeo prvi memorijalni turnir “Slobodan Rogić Bodo”, na kojem nastupa deset ekipa malih nogometaša iz cijele regije, Dubrovnika, Opuzena, Međugorja, Čitluka, Mostara… Jučerašnjem prvom danu održavanja ovoga turnira nazočili su i članovi Bodine obitelji, supruga, kći, zet, unuci i njegov brat.
Strast prema nogometu

Bodo je bio sinonim ljubuškog nogometa. Njegova predanost nogometu kao igri, ali i klubu Sloga nešto je što se rijetko gdje može više vidjeti. Nogomet je bio njegov život, i živio je za njega. Supruga Esma i danas na spomen Bodina imena suspreže suze, jer kaže koliko god je volio nogomet i bio zaljubljen u sve što se vrtjelo oko tog sporta, ipak je bio i dobar muž i otac. Bodu je, priča nam Esma u njihovom obiteljskom domu u Ljubuškom, upoznala u tadašnjem poduzeću Naprijed, u kojem je on radio kao referent za narodnu obranu, a ona bila blagajnica.

Još dok su bili momak i cura, prije ženidbe, Esma je znala za njegovu strast, za njegovu zaljubljenost u nogomet. Unatoč tomu, čestim izbivanjima upravo zbog nogometnih utakmica, Esma je odlučila biti Slobodanova životna suputnica. Godine 1982. Esma i Slobodan su se vjenčali, a godinu dana nakon toga na svijet je došlo njihovo prvo dijete, kći Šejla, a četiri godine poslije i sin Saša. Obiteljska idila obitelji Rogić trajala je sve do otkrića Bodine bolesti, tumora debelog crijeva. Samo deset mjeseci nakon postavljanja dijagnoze, Slobodan je preminuo u 38. godini života, 7. listopada 1989.

“Nogomet je volio iznad svega. Ja na utakmice nikad nisam išla, ne da nisam htjela, već me to nikada nije privlačilo. S Bodom je bila druga priča, on je uvijek bio u tome. Volio je to, uvijek je išao na utakmice. Sve je ostalo moglo čekati, ali je se poslijepodne moralo otići malo zaigrati i obaviti trening. Nikada nisam prigovarala radi toga, jer sam vidjela da sve to radi s velikom strašću. Jednostavno je imao veliki afinitet i ljubav prema nogometu, cijeloga je sebe davao za taj klub. Mjesec dana prije nego je otišao u Zagreb, gdje su mu otkrivene metastaze tumora, Bodo je odigrao svoju posljednju utakmicu. Iako je bio slab i loše se osjećao, nije mogao odoljeti da zaigra jer im je nedostajao igrač”, priča nam Esma, pokazujući Bodine stare fotografije koje su joj ostale kao uspomene na pokojnoga muža.
Uspomene se čuvaju s ponosom

Unatoč tuzi i boli koju je pretrpjela zbog gubitka svoga životnog suputnika, i to nakon samo sedam godina braka, Esma je hrabro nastavila dalje sa životom, usmjeravajući sve svoje majčinske snage na odgoj svojih i Bodinih potomaka, Šejle i Saše. Nije mnogo prošlo da se uvidi da Bodo ima nasljednika. Naime, sin Saša je još od malih nogu pokazivao jr interes za nogomet. Esma kaže kako je za vrijeme njihova života u Njemačkoj, kada je Saša imao sedam godina, svakodnevno sjedao na bicikl i tri kilometra odlazio na trening, i tu se, priča, već vidjelo da Bodo ima svog nasljednika.
“Po povratku u Ljubuški Saša se priključio tadašnjem HNK Ljubuški i bio je aktivan u njemu sve do njegova gašenja. Sada Saša sa svojom djevojkom živi u Stockholmu, u a ovom gradu živi i moja kći Šejla, sa mužom Sašom i djecom Benjaminom i Mijom”, priča nam Esma, s ponosom pokazujući brojna priznanja i medalje koje je Saša osvajao tijekom svoje igračke karijere.

Šejla, Bodina i Esmina kći, koja je s obitelji za vrijeme ljetnih praznika posjetila rodni kraj i svoju majku, kaže kako je njen sin Benjamin već s prvim koracima počeo šutati loptu.
“Na jesen će Benjamin krenuti u nogometnu akademiju, voli nogomet kao i njegov djed i ujak. Moj brat Saša ponekad sudi na utakmicama na kojima igra Benjamin”, kaže nam Šejla, koja također s velikim ponosom čuva uspomenu na pokojnog oca.
Bio je cijenjen i voljen

Razgovarajući s Esmom o Bodi, doznajemo kako je bio cijenjen i među svojim radnim kolegama, ali i među nogometašima. Toliko je, kaže ona, volio nogomet da je izborio sponzorstvo od tadašnjeg Naprijeda, a jedan je od ‘krivaca’ za izgradnju nogometnog stadiona Babovac, zbog čega mu je pripala čast položiti kamen-temeljac za njegovu izgradnju.
“Dok je bio u Zagrebu u bolnici, mnogi su ga posjećivali i pitali za njega. Liječnici su se čak pitali je li on predsjednik općine pa ga toliko ljudi posjećuje, nisu mogli vjerovati koliko posjeta ima, a nije na nekoj ‘velikoj’ funkciji. Mnogi ljudi su čak i mene, nakon njegove smrti prepoznavali po njemu, pa bi mi rekli: ‘Ti si Bodina žena’, a isto tako i sin Saša je dosta puta bio poistovjećen sa svojim ocem. Iznimno smo ponosni na uspomenu koju čuvamo na njega i drago nam je da ga ljudi nisu zaboravili”, kazala je Esma, zahvalivši i ovim putem svima onima koji su uključeni u organizaciju ovog turnira u Bodinu čast.

Iako je Bodo, priča, imao ponuda za druge klubove i gradove, ostao je vjeran svom Ljubuškom i nogometnom klubu Sloga, a sve što se događa je samo mali dio zahvalnosti za sve ono što je učinio za ovaj klub. S posebnim emocijama Esma priča i o pogrebu svoga supruga, a na njegov vječni počinak su ga među mnoštvom naroda, ispratili i njegovi klupski suigrači u dresovima, što je bio prizor koji se lako ne zaboravlja.

Zorica Volarević [ Dnevni list ]

1340 Posjeta 1 Posjeta danas