Radeci po gradjevinama oko Ljubuskog upoznao sam Akifa “od Jajca”.
Vrijedan momak, stariji od mene. Pricao mi je kako u jesen i zimi radi na moru, oko Dubrovnika. Tamo je zabranjeno graditi u toku sezone. Zato u jesen i zimi ima puno posla i bolje je placeno…
…U jesen 1975, sjedeci u kafani kod Fejze, sjetih se sta je pricao, pa mu rekoh: “mozda smo mogli malo otici do Dubrovnika, da trazimo posla”.
“A skola, ti ides u skolu” odgovori on odmah. “Ma, nije vazno. Dosadilo mi ovako, svaki dan isti, nista se ne dogadja”…
Tek poslije nekoliko dana, nakon nekoliko mojih pokusaja da ga nagovorim, pristade Akif.
Poceli smo praviti plan. U jednom momentu, sjetih se pa ga upitah: “A gdje cemo spavati ?”.
“To je najmanji problem. Na “bausteli”.
“A dok ne nadjemo posao ?”nastavljam ja.
“Nista se ti ne sekiraj.”…
…Dugo smo cekali u vagonu na sporednom peronu Capljinske zeljeznicke stanice. Tek oko 20 sati, tamno zelena dizel lokomotiva se pokrenula. Nas vagon, bez pregrada, bez kupea, bio je pun. Uglavnom djeca, 13 – 14 godina i nekoliko nastavnika. Vracali se sa ekskurzije.
Naslonio sam glavu na prozor, gledao kroz prozor u noc, gledao negdje daleko…
U Trebinju nas napusti vecina putnika.
Oko 22 sata stigli smo u Dubrovnik. To je bila moja prva i posljednja voznja tom legendarnom uskotracnom prugom.
Malo poslije, sve uskotracne pruge u bivsoj drzavi su ukinute…
Gledao sam na stanici, svi preostali putnici zure negdje, zure pravo svojim kucama, svojim porodicama…
“Sta sad ?” Upitah potisteno. “Hajmo, na spavanje” odgovori Akif sigurnim glasom. “A gdje ?” Upitah opet. “U hotel” ! “Kakav hotel” Zastadoh zapanjen. “Hotel Borovina” rece Akif ponosno, smjeskajuci se. “Ne mozemo u hotel ! Nemamo mnogo novca. Mozemo prenociti nekoliko puta i sta onda ?!”
“Ne sekiraj se. Ima ovdje radnicki hotel. Samo za radnike. Besplatno !”
“Ozbiljno ?! Nisam znao da tako nesto postoji !” Ne prestajem se ja cuditi…
…Hodali smo kroz grad prema zapadu. Kisa je pomalo padala cijelo vrijeme. U luci Gruz prosli smo pored stotinjak camaca i brodica uredno poredanih na travi, preko puta luke. Na kraju tog neobicnog parkinga skrenuli smo lijevo, pa ulicom uz brdo.
Gledao sam naprijed ne bi li ugledao kakvu povecu zgradu – nista ! Samo povece kuce – vile. U daljini vidim svjetlece nazive hotela: Libertas, Dubrovnik, Astralis… Ispred jedne samoposluge sagnu se Akif i podje rastavljati velike prazne kartonske kutije. “Sta gledas !” Rece Akif. “Hajde, ponesi koliko mozes” ! “Bacim se i ja na posao, bez daljnjih pitanja cudece se, sto ce nam kartoni ako cemo u hotel !… Na kraju ulice, kuce u izgradnji i dalje – nista ! Poveliki grmovi smreke, i gore, navise suma. Borova suma !
Kad smo dosli dvadesetak metara prije sume, baci Akif svoje kartone ispod jednog velikog grma smreke i rece: “E ovde cemo” !
Gledam Akifa, gledam siluetu visokih borova ispred nas, gledam mrak oko nas.
“E j..o te tvoj “hotel” pomislih !
Dva kartona poda se, dva na sebe i Akif podje hrkati. Sitna kisa rominja po kartonima. Osluskujem suskanje oko nas i pokusavam pogoditi: mis, guster, vjeverica, – zmija !! Uh nece valjda ovamo !…
Uskoro podje daleka grmljavina i sijevanje, pa sve blize, sve jace.
Na kraju osvjetli munja cijeli Lapad, osvijetli nase famozne borove. Puce grom, probudi Akifa ! Ogromne kapi kise pocese bubati po nasim “jorganima”.
Ustade se Akif, stavi dva kartona preko glave i podje niz brdo. Ja za njim, ne pitajuci vise nista.
Kad smo dosli do camaca na travi, pope se Akif na jedan, drugi,… sedmi…Proba otvoriti poklopac – ulaz za podpalubu, svi zakljucani. Konacno, osmi, malo veci camac – otvoren !
Spustimo se, napipamo na drugom kraju veliki dusek i pokrivace. Super !
Akif brzo utonu u san, a uskoro za njim i ja.
Cini mi se, tek sto sam zaspao, kad se camac zaljulja. Cujem teske korake po daskama !
Otvori se poklopac, ukaza se ogromna ljudska silueta. ” Ko je to ?” Upita glasno !
Akif hrce i dalje. Drmnem ga laktom medju rebra. “A, sta je ?” U to se prodera strasna ljudska gromada: “Ko je to !”Ja se ukocio od straha ! “Mi smo ! Sklonili se od kise ! Hajde, udji slobodno !” Rece Akif “domacinski”…
… Malo smo se upoznali pa utonuli konacno u san…
…Ujutro nam pruzi “domacin” po jednu konzervu za dorucak. “Ja sam rumun. Mene zovu Rumun. Ako ne nadjete posla, samo dodjite u luku i pitajte za mene. Svi me znaju. Ja pogadjam posao, utovar – istovar, imam mnogo radnika. Ima puno posla, samo, sad sve stoji. Vec odavno cekamo, treba svaki dan da dodje veliki brod sa cementom iz Trogira. Nabolje placen je posao na pijesku. Dodje brod sa pijeskom. Na sredini je otvor kroz koji dizalica spusta kasiku, zagrabi pijesak i izvuce. A vi ste dole i nabacivate pijesak sa strana na sredinu. Sad su velike kise, niko ne kupuje pijesak, pa i to stoji ovih dana.
Hajmo sad na kafu !”…
… Krenuli smo polahko prema Cavtatu. U jednom naselju sjedimo ispred samoposluge, doruckujemo, kad naidjose dvojica policajca. “Dobar dan, molimo licne karte ! Sta radite ovde, koliko dugo ste ovde ?” Jedan policajac upisuje nase podatke u “crnu knjigu”, a drugi gleda u Akifove ruke i rece, “vjerujem ti da si veliki radnik, vidi se da si mnogo radio, prave radnicke ruke.”
Ja podjem svoje bijele rucice pokahko skrivati iza ledja, kad drugi policajac rece smijuci se “A ti, mora da si tek izasao iz skole.” ” Hajde, zelimo vam srecu, da nadjete dobar posao. Ali, ako ne nadjete posao do kraja iduce sedmice, morate napustiti podrucje Dubrovnika !”…
… Nakon 4 dana uzaludnog trazenja, krenuli smo razocarano nazad. Odavno smo prestali stopirati, niko ni da nas pogleda a kamoli da se zaustavi…
… Dogurali smo do Orebica, da probamo jos tu. Spustali smo se ubrzano prema gradu, tuzni i jako, jako gladni. Konacno smo stigli do samoposluge. Gledamo kroz izlog, pune police rumenog hljeba. Mi “krepajemo” od gladi. Prebrojavam preostali novac: taman za jednu “strucu” hljeba.
Dadnem Akifu da on udje i kupi. Ja nekako stidan. Odmaknem se prilicno od ulaza, setajuci da potisnem nervozu i glad.
Konacno, pojavi se Akif na vratima, dizuci prazne ruke u vis, kao izraz ljutnje.
“Aaaaa…pa sta je sad ?! Nema hljeba ?! Pa kako ?! Vidjeli smo gomile hljeba, imamo novac…” Razmisljam panicno. Kad se primakao, Akif rece, malo glasnije: “E, j..i ga, gledam ja onaj hljeb, gledam cigare, opet hljeb pa cigare, i, ne mogavsi izdrzati, uzmem cigare !” Tek tada ugledah kutiju “drine” u njegovoj ruci ! E j..aji ga ! Pomislih ja ljuto, bijesno !…
… Dok smo umorno, slomljeno, vukli nogu za nogom, penjuci se cestom nazad prema magistrali, gledao sam Akifa kako uziva povlaceci dimove u sebe. Juzni vjetar nam je nabacivao slane kapljice na lice. Ugledah u vinogradu iznad nas nekoliko bobica crvenog grozdja, ostalo nakon branja. Popesmo se brzo, uberemo, ubacimo u usta i – ispljunemo !
Slano ! Grozdje slano ! Jak juzni vjetar nabacivao cestice slane vode i “posolio ono malo bobica sto je ostalo.
Ipak smo nastavili traziti i brati bobice grozdja, prisiljavajuci sebe da ih progutamo…
…Uskoro nam je stao jedan sarajevski kamiondzija i dovezao do Capljine.
U Capljini, u kafani, rece Akifu jedan poznanik: “Trazila te policija kazu odveo si neko dijete” ! “A moj Akife kako ces odvesti tudje dijete ?” rekoh mu ja, uz gorak osmijeh…
…Nakon dva mjeseca donese postar Iko pismo. Primalac Dzemal Muminagic, posiljalac Stanica Milicije Dubrovnik.
Otvorimo i citamo:
“Odgovor na vase trazenje: vas sin Mehmed M. se nalazio na podrucju Dubrovnika u mjesecu oktobru. Sada se ne nalazi na nasem podrucju”…
814 Posjeta 1 Posjeta danas