Svi traže pitku vodu.
Ima onih koji će piti kišnicu.
Ima onih koji negdje naiđu na vrelo, pa onda cijevima i pumpama dovedu vodu do kuće, uliju u rezervoar i troše.
A ima rijetkih koji gdje god malo zakopaju, nađu čistu, pitku vodu. Oni su srećnici.
Ima i drugih.
Slično je i sa životnim zadovoljstvom, znanjem, vjerom i spoznajom.
Ima ljudi koji žive kao biljka, vagetiraju, i iščekuju da im život ispuni želje. A one su uglavnom biološke naravi.
Mnogo je, pa možda i najviše, onih koji upregnu svo svoje biće da iznađu sreću. Neki od tih, kad vrijedno radeći steknu, budu zadovoljni sobom, ali ne i stečenim, jer hoće više. Smatraju da zaslužuju. Ti nisu rahat.
A ima srećnika koji šta god započnu, provrije im nafaka, i zadovoljni su, jer svjesni su da sve, pa čak i zrak koji su sagorjeli da bi to stekli, doneseno je iz riznica Allahove milosti. Oni su zadovoljni i žive u rahatluku.
Uzvišeni Opskrbitelj kaže: “I ne postoji ništa a da riznice toga ne posjedujemo, i od toga Mi spuštamo samo po mjeri određenoj”.
Neko ko u nafaki što je uživa ne prepoznaje milost i brižljivost svoga Gospodara, sličan je astronautu u punoj svemirskoj opremi, negdje u bestežinskom prostoru, koji se oduševi: “Ovdje gore ne nađoh Boga”. Hoće reći nema Ga i ne treba mu.
A jedan mu spremno dobaci: “Skini kacigu, naći ćeš Ga odmah!”. Možda ti baš ona smeta da vidiš, spoznaš i dođeš sebi.