Tariq Ramadan je skrenuo pažnju na to da je navjeća ucjena novog doba ona u kojoj se svaka kritika Izraela shvata kao antisemitizam čime se priziva stravično stradanje nedužnog jevrejskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Time se ovo stradanje koristi kao opravdanje najvećeg i vjerovatno povijesno najdužeg aparthejda i, zašto ne reći genocida, koji Izrael provodi u Palestini. Onaj ko kritiku Izraela shvata kao antisemitizam ima očit problem u glavi. Svjedok ovome su i tisuće Jevreja koji su širom svijeta protestirale protiv Izraela. Ili su i oni antisemiti? Izrael je, naposlijetku pravi primjer i opomena svijetu koji pokazuje kako viktimologija prelazi u izravni militarizam čim dobije dovoljno političkog suporta. A, Izrael je dobio i više nego dovoljno.
Otuda se u većini svjetskih medija izvještava o palestinskim teroristima i izraelskoj vojsci. Nama je to poznat scenario. Sjetimo se samo sintagmi “Alijini džihad ratnici” kojom su nazivani mladići koji su u patikama iskakali pred tenkove u Koševskom potoku. A, sjetimo se i sintagme jugoslovenska ili srpska vojska pa još tome dodajmo Prijedor ili Srebrenicu, vidjet ćemo koliko je sati i šta se zapravo događa.
Ono što Izrael trenutno provodi u Gazi je genocid prve vrste. Doduše, dobro pravno osmišljen i prikriven. Izrael je dijelio letke palestinskim civilima da napuste Gazu, a onda bombardirao bolnicu u kojoj su ubijeni civili, ranjenici i nekoliko djece među kojima jedna petomjesečna beba. Dakle, u šešeljevskom maniru Palestincima se nude dvije solucije: “humano preseljenje” ili smrt. Svjetski pravni bossovi su presudili i da su Perišić, Stanišić i Simatović nevini ljudi, a mnogi zločinci su oslobođeni optužbi za genocid jer im nije dokazan fantomski actus reus. Ubijanje hiljada ljudi, aparthejd, zidovi, zatvori i protjerivanja nisu dokaz da se te ljude želi istrijebiti odnosno da postoji genocidna namjera. Pa šta je onda dokaz?
U takvom svijetu se baš i ne može očekivati da neko ima razumijevanja za Gazu. Izrael je pokrenuo kopnenu ofanzivu kako bi uništio i posljednji bastion postojanja Palestine. U tome kopnenom napadu stradaju civili i to neprestano. Stradanje civila u Palestini je istovremeno i višedecenijska činjenica. Svjetski lideri nisu zatvorili oči, kako se to obično tvrdi u medijskim izvještajima koji su kvazi-kritični, a koje prave globalni korporacijski mediji. Svjetski lideri su otvoreno podržali Izrael, nastao iz simbioze britanskog imperijalizma i biblijske mitologije. I decenijama ga otvoreno podržavaju jer je on posljednje uporište globalnog imperijalizma. I, pored svih teorija zavjere koje nude odgovor na to zašto zapadne zemlje, prvenstveno SAD podržavaju Izrael, u političkom smislu postoji samo jedan odgovor. A, to je da oni time legitimiraju sebe i svoje imperijalističke aspiracije koje nikada nisu umrle. Poprimile su samo novo obličije i to neoliberalno-naftaško.
Zbog svega ovoga, Izrael je dokazao jednu stvar. Famozni palestinski terorizam je reakcionarni pokret koji nije ni nalik teroristima iz recimo Al-Qaide ili IDIL-a. A, to što State Department dodaje kako koga hoće na top listu terorista u biti ne znači ništa. Ne zbog onih koji se ne nalaze na toj listi, već zbog onih koji su izostavljeni s nje (poput izraelske ili američke vojske). Posljednja događanja na Bliskom istoku pokazuju da je američka lista terorističkih organizacija interesna lista. Sve skupa dovodi do jednog bitnog zaključka. Živimo u svijetu kojim dominira terorizam. Pri tome, postoje dva tipa terorizma. Institucionalni i vaninstitucionalni. Institucionalni terorizam (koji se retorički ni ne označava kao terorizam) je oličen u priznatim svjetskim armijama koje pod krinkom svojih moćnih vlada teroriziraju strane zemlje ili narod u svojoj zemlji (američka vojska u Iraku ili Sisijeva vojska u Egiptu). Kada se, kao prijetnja svjetskoj dominaciji velikih sila, javi kakav reakcionarni pokret i on se klasificira kao terorizam. U medijima označen kao divljački, retrogradan i tako netrendi. Baš onako kako su velike svjetske imperije etiketirale zemlje koje su osvajale. Otpor se ne tolerira.
Sjetimo se da su oni koji se nazivaju palestinskim teroristima djeca Intifade. Nije baš da su palestinski mladići sjedili u kafiću, skontali da im je muzika loša i da im je dosadno pa rekli “Ej raja, hajmo mi malo biti teroristi”.
Uskoro bi se moglo desiti da obični ljudi širom svijeta počnu uzimati pravdu u svoje ruke. Jer, zašto bi marili za fenomen koji sebe naziva svjetskom pravdom kada svjetska pravda nije marila za njih?
Bitno je napomenuti da institucionalni teror ima svoje van-institucionalne pomoćnike, ali to nikada nisu mali lokalni reakcionarni pokreti već velike globalne terorističke organizacije koje niko (začudo, jelte) ne iskorijenjuje poput Al-Qaide ili IDIL-a.
Političke karte su pale. Izraelska vojska je eufemizam za globalno podržanu terorističku skupinu. Bahata kakva jeste, izraelska vlast je dokazala da je jedini argument koji razumije sila. U tome im izdašno pomažu i mediji globalnog režima koji izvještavaju da Izrael nudi primirje bez da navedu šta je sastavni dio ponude. Svi oni koji smatraju da je izraelsko granatiranje bolnica adekvatan odgovor na teroristički čin poput raznošenja među civilima na pijaci se služe istom logikom kojom se služe oni koje nazivaju teroristima. I, dakako, promašili su cilj.
Izrael u Palestini uspoostavlja četvrti Reich, nastao na mitu o odabranom narodu. Taj mit je konceptualno srodan arijevskom mitu. I, to sve nastaje uz prećutnu saglasnost većine arapskih elita čiji je jedini bog nafta. Treba li veći dokaz za to od izjave Shaked Ayelet, izraelske neko-i-nešto, koja je palestinske žene nazvala zmijama i otvoreno pozvala da se ubijaju žene i djeca kako se više ne bi “kotili”.
Zbog svega ovoga je odvratno govoriti o izraelskoj vojsci i palestinskim teroristima. Zamislite kako bi svijet danas izgledao da su se početkom Drugog svjetskog rata nacisti nazivali Njemačkom vojskom, a Jevreji jervresjkim teroristima. Zapravo, da se tako nešto desilo većine nas ne bi danas ni bilo ovdje. Zbog toga je bitno podržati Palestinu, zemlju koja je decenijama pod jarmom okupacije. Trenutno se u Izraelu i definitivno i zvanično ustaljuje ona paradigma koja tinja više od pola vijeka – doktrina sile i institucionalnog terora kao jedinog argumenta. Snaga argumenta je davno umrla u Izraelu, a rodio se argument snage. Na svakom od nas, ma kako nam se Palestina činila dalekom, je dužnost da se odredimo prema onome što se tamo događa. Jer, poznajući logiku imperijalizma koja za svoje interese redovno žrtvuje manje zemlje, mi bismo mogli biti sljedeći. Ne vjerujete? Pa, dobro. Sjetite se devedesetih.
tacno.net Autor Amila Kahrovic Posavljak