Malo je gradova u svijetu koji, kao Sarajevo, mogu razumjeti patnju koja je nakon sinoćnje strašne invazije Izraela pala na ionako umorna pleća stanovnika Pojasa Gaze.
Činjenica je da Palestina i Gaza decenijima pate, no posljednja izraelska operacija i njezini razmjeri očigledno imaju namjeru da potvrde sve teze o instaliranju sile kao jedinog argumenta u rješavanju kriza u današnjem svijetu, što najiskrenije mora zabrinuti sve one čestite ljude koji ovih dana mole za mir, ne samo u Palestini.
Nema argumenta, nema istine. Postoji samo istina tenkova, raketa, čizama…
Gdje je onda granica?
Stotine mrtvih, osakaćenih, razrušeni domovi, hiljade izbjeglica… neodoljivo podsjećaju na užase 44-mjesečne opsade Sarajeva, ali i patnju građana cijele Bosne i Hercegovine, koji su početkom agresije na našu zemlju goloruki dočekivali tada jednu od jačih evropskih vojski.
”Sarajevo je antički grad kojeg je Zapad zaboravio… Sarajevo je evropski Jerusalem”, pisao je u povodu jedne od godišnjica agresije na BiH ”The Washington Times”.
Malo to vrijedi danas bilo kojem stanovniku opkoljenog Sarajeva, grada koji je tih godina, po mnogima, bio najveći grad-logor u Evropi, baš kao i Gaza danas na Bliskom istoku.
Hoće li svijet ponovo kroz deceniju, dvije pisati o zaboravljenoj Gazi, o onima koji su prolijevali krv u Svetoj zemlji? Vjerovatno hoće. Bit će i onih koji će, poput Ban Ki-moona u Srebrenici 2012. govoriti o greškama međunarodne zajednice koja je kasno reagirala, kao i u Bosni. Da, i to je sigurno.
Ali, do kada tako? Do nestanka Palestine i Palestinaca?!
Zastrašujući izvještaji koji ukazuju na sve veći broju mrtvih u Gazi, a od početka invazije stradalo je najmanje 250 osoba, podsjećaju na bešćutnost svijeta, istu onu bešćutnost kojoj smo svjedočili dok je umirao 11.541 građanin Sarajeva, u vrijeme dok su se sarajevski ljekari, ti “heroji u bijelom”, ukazivali pomoć za 56.000 ranjenih Sarajlija…
Slike ubijene i izranjavane djece u Palestini, a sinoć je stradala i jedan četveromjesečna beba, bolno nam vraćaju u sjećanja slike 1.600 ubijene sarajevske djece, na hiljade ranjenih mališana diljem Bosne i Hercegovine od kojih je notorni “demokratski svijet” sklanjao glavu.
Ima li razlike između granatiranja porodilišta Zehra Mujdović 26. maja 1992. u Sarajevu ili granatiranja Opće bolnice Sarajevo i jučerašnjeg granatiranja bolnice El-Wafa u Gazi?
Zar svijet nije ništa naučio iz činjenice da su građani Sarajeva morali po osnovne životne namirnice kroz podzemne tunele do slobodne teritorije, na isti načina kako danas tunele za preživljavanje koriste Palestinci?
Gaza čeka novog Mladića
Može li biti razlike između trogodišnje izolacije Srebrenice, nakon kojeg su zločinačke trupe Ratka Mladića ušle u ovaj grad i započele završnicu genocida u BiH nad 8.000 Srebreničana, i Gaze koja danas čeka nekog novog Mladića? Nije li u novijoj povijesti dovoljno jedno opkoljeno Goražde i preživljavanje uz pomoć uskog koridora preko Grebka?
Da, svaki rat je isti, reći će oni koji će istovremeno pitati i zašto, zaboga, Bosna, pored toliko svojih problema brine i o Palestinacima, na nekom Bliskom istoku.
Zato što su Sarajevo i Bosna i Hercegovina jedini dio svijeta koji danas shvataju stanovnike Gaze. Zašto što Sarajevo i BiH poslije spaljenje Vijećnice, razrušenog grada, nakon rušenja Starog mosta, Srebrenice, Prijedora…. mora da digne svoj glas protiv užasa u Gazi i Palestini. Zbog svijeta u kakvom danas živimo, Sarajevo danas ponovo umire, umire u Gazi!
Klix.ba, Piše: Faruk Vele
