U Ganibegovoj kući bilo veselo ko nikad prije.Čardak pun,sve hanuma do hanume,sve gizdavija od gizdavije.Posjelo redom po minderu:Devlet-hanuma,najstarija,najpribranija,hoćeš po zgodi,hoćeš po egleni,do nje kajmekamovica,Osmanlinka,srednjovječna ženica,al slatke besjede;desno krupna žena,sijeda Hadži-hanuma,vazda s tespihom u ruci;ostale begovice,aginice,hanume,pa rod Ganibegov i hanume mu.Dukati im na glavi i niz prsa mehko zveče,svila šušnji,kadifa se prelijeva. Govore gotovo sve u jedan mah,smiju se i vesele,jer je danas veselje ispunilo tu kuću,jer je sreća u nju došla.Gotovo nasred čardaka sjedila hanuma ganibegova,mlada ko kap;blagim pogledom ozivala se hanumama,a pred njom ležalo ono,što u ovu kuću unese toliku radost,ležalo milo joj čedance.Ah,sve se vesele s tog njena veselja,ali njeno srce kako trepti,topi se,pliva u nekom blagom čuvstvu.Ona je sanjala o toj sreći,ona je gledala,žudila za njom,ali ni zamisliti je nije mogla,ni naslititi nije umijela.A sad,sad evo pliva u toj sreći,blag joj samo pogled hoda po veselim licima prisutnih prija,a duša njena počiva na njenu čedu.
Na jedan put se tek neopazice mače svileni pokrivač,veseli razgovor sve tiši,tiši,a sve oči svrnuše na malu posteljicu.
Mali se beg probudio,sitan glasić,ču se ispod pokrivača.Otkriše ga.
—Mašalah,mašalah!-sve u jedan glas.
Čestita Omer-hodžinica zabrinu se s tolikih očiju,pa se brže pomno dotače prstima nosića malog i cmrknu svojim usnama,da djetetu ne naudi.
—Ne budi mu uroka!-pohiti Zumrut-hanuma.
—Sestro,otac čiti!
—Eno i čelo i nos,ma jedan otac,de!-dočeka druga.
—Ma što govoriš,Ifet-hanuma!-ukori ju gotovo treća.-Uh,vidiš,da je materino lice!
—Jest,jeste,otac jedan;nikud se ne dio!-osudi Devlet-hanuma.
…Mašalah,mašalah!-dovrši Hadži-hanuma tu prepirku,pa se lati džepa i spusti djetetu novac „na čelo“.Za njom sve redom darivale malog i za čas mu oko glavice zveketale rubije,dukati i srebreni novci.Na te darove nadovezali se sad dugi blagoslovi:da dugo i dugo osmjehom.
Mali je već spavao,pokrili ga,pa opet razgovor,veselje.na divanhani doskora očula se pjesma djevojaka,sve se orilo.Veselje je ovako rijetko,a još u Ganibegovoj kući!Ta ovo je obradovalo i daleki rod,znance i prijatelje,a kako je tek sretnim roditeljima!Kad ono momak odleće u čaršiju i javi to veselje Ganibega,on se čisto promijenio.Sluga se vrati kući i sa žutim dukatom u ruci,a beg u kahvu,da časti prijatelje.vikala se džaba u svim kahvama.
Pred sami se mrak sijelo razišlo.Sve se hanume pri polasku još po jedan put nadvirile nad malog bega,pa onda ga opet s blagoslovom pokrile,oprostile se s Ganibegovicom.A kad je i posljednja otišla,hanuma se Ganibegova požurila,otkrila malića,“svog sina“,kao da se boji,da su joj ga prijateljice u očima svojim raznijele.Majka ga oblila svojim toplim pogledom i prinijela lice svoje uz njegovo sitno…
Tada se opet odmakla i gledala čedo svoje,dugo gledala,a zadubila se u misli.Ah,Bože!Je li joj ikad sretniji dan osvanuo?Nikad!Ali jest,jest:i ono se sjeća,kadno prije četiri godine dođe u Ganibega dvore.pa kakav joj taj dan bijaše u životu njenu,tako i svi oni:pune ove četiri godine ona je provela sa svojim Ganibegom i činilo joj se,da joj se iz dana u dan ispunjava svaka ona majčina riječ,onaj slatki majčin blagoslov pri polasku njezinu.Njen dragi Ganibeg,zlato jedno,pazi ju i drži,ko što se nije upamtilo.
I ona tako u mislima pretitrala četiri ove godinice slatka i ugodna života,ali se sjetila i onih svojih svakdanjih želja,da svog dragog bega čedom obraduje.
Pa joj njen Ganibeg još više bio pri srcu,što joj nikad s toga ne bijaše ma i zehru jednu tužan,ili njoj da se pričini nezadovoljan.vazda jednak,držao ju ko malo vode na dlanu,a ona iz dana u dan nosila tugu na svom srcu,želju,čežnju,da steče od srca evlada,veselje i sebi i svom dragom mužu.
I eto Bog joj se dragi smilovao,obradovao ju,da i ona svog bega obraduje.
Ah,kako je sad sretna!…
I dugo bi tako ostala s tim svojim mislima,da je ne pomete sam Ganibeg.Upade u čardak sav veseo,pošto je saznao da su se žene razišle.Sjede na minder blizu djeteta i brižljivo podiže pokrivač,pogleda prvi put sina svog.Ona gledala zajedno s njim,sad dijete.sad njeg;topila se u nekom milju.A mali,obliven toplim pogledima roditeljskim,prokrtio se,i opet očuo se sitan glasić,očito dijete odgovaralo ocu svom na one kucaje srca,na one mile riječi,koje su mu titrale na usnama.Oboje blaženi gledali sina svog nekoliko časaka…
Tada se Ganibeg latio džepa i dukatima obasuo dječiju glavicu,a hanumi pružio lijepu ogrlicu.Ona ga poljubila u ruku i zahvalila mu na tim darovima.
Šutilo oboje nekoliko časaka,dok ona,tek da prekine onu šutnju,zađe mu da priča za hanume,što su im tog dana dolazile na veselje.On to sve slušao,pogledavao u nju,sve primao s ugodnim blagim smiješkom na usnama,a svaki čas svrnuo bi pogled na malu posteljicu.
Dugo razgovarali tako tiho,slatko,sve dok se večera nije iznijela,a po večeri,kad se kone počele dolaziti na večernje sijelo,sretni otac otišao u čaršiju među svoje prijatelje,
Sedmi dan,kad se mali beg prvi put metnuo u bešiku,Ganibeg je sobom doveo imama,da djetetu ime nadije.Hodža je dugo učio nad bešikom,a glas mu podrhtavao baš onako,kao srce u sretnoga babe;a po tom malom begu dadoše ime baš djeda mu Smailbeg.
Nastalo opet veselje,hanume opet dolazile,a svaka vesela oka gledala,kako sva kuća Ganibegova pliva u nekom blaženstvu,i u sebi govorile,da je sreća u ovu kuću došla.
Izvor:Edhem Mulabdić:Na obali Bosne(Mostar 1998.)