Ko (se)hvali,obično najprije sebe hvali,pa tek onda druge.Što je nako manji,tim se više hvali-da se učini većim.Veliki,u pravilu,ne hvale manje od sebe.Ta,i kako bi,kad su posve zaokupljeni sami sobom?!
Mali ljudi-male ideje.No,kada veliki ljudi kažu i obične stvari,malima se učine velikima.Zato,veliki zaduže ili zakupe male da misle i rade za njih.Na taj način tuđa pamet prolazi pod njihovim imenom.
Mali se ponajviše pamte po uzletima i pobjedama;veliki po padovima i porazima.Veliki daju velika obećanja,a mali ih izvršavaju.
Veliki prebrzo zaborave da i oni hodaju po zemlji,da samo dva pravca nekamo vode:onaj u dubinu,i onaj u visinu…Htjeli bi postati besmrtnima i svetima prijje nego li umru.Šteta što su predvidjeli tek jednu malu,ali bitnu pojedinost-zamjenili su svoju umjetnu veličinu s onom stvarnom.Ne misle da “onaj ko se popne na bicikl,mora jednom s bicikla i sići!”
Usudi je se neko od običnih,malih ljudi “prizemljiti” nekoga od velikih,naići če na opće negodovanje,razoračenje i srdžbu.Ta,oduzeti svijetu mitove,čudotvorce,junake i idole značilo bi lišiti ga njegove iskonske žudnje za magičnom moći i veličinom.
Gotovo svaki mali čovjek sanja o tome da jednom postane velik.Dogodi se,doduše,da poneko od velikih poželi ponovno biti mali,ali to obično ne ide.Jer,kada noga preraste cipelu,nemoguće ju je ponovno strpati unutra.
Veliki nose zvučna imena,brojne titule i odličja misleći da već za života imaju muzejsku vrijednost.Oni zauzimaju puno prostora,vole velike naslove i slike na prvim stranicama;uživaju u javnim nastupima,nadmeću se u taštini i raskoši.Kad bi mogli,i kamenje bi pretvorili u novac!Malima,ako ništa,prepuštaju velike tračeve,crne kronike i natezanje oko nevažnih stvari.
Međutim
Veliko stablo-velika sjena,
Veliko zdanje-velika ruševina,
Veliki obim-velika šupljina…
Unatoč svemu,u jednom nema nikakve razlike između velikih i malih-rađaju se i umiru,dolaze i odlaze na mala vrata.Prvi i posljednji korak u život i iz života su(barem tada!)isti.