Suljo Hodžic je bio simbol notornog alkoholicara, i kad kažeš Suljo iz Podžeplja, znalo se da je to taj Suljo, nema drugog Sulje. I to Suljo koji ne može bez flaše nikako. Ifet efendija kad je došao u taj džemat, on je znao da i taj Suljo ima negdje neku klicu imana u sebi, ali samo treba prici Sulji. Eh sad kako prici Sulji? Ti kad dodeš pijanici i kad kažeš Allah, dželle šanuhu, je zabranio alkohol, onaj ko pije alkohol u trenutku dok pije alkohol, on nije musliman, pa Suljo bi bio spreman da se pobije sa hodžom i on nemože da kaže da ima ijedan bolji musliman od njega, ali on pije…
Njega bi šejtan nagovorio i kazao: “Pa Suljo šta on tebi ima vaziti, šta on tebi ima pricati, pa ti si silan, ti si u najboljim godinama…” i Suljo bi nastavio po svome. Medutim, Ifet efendija nije davao ni prednost nad Suljom, ni drugim džematlijama, sa svakim je imao finu komunikaciju, ali nije htio da vazi, jer teško je kad dodeš u kontakt sa covjekom pa mu vaziš u lice… Bolje je da ga ostaviš da on sam sa sobom razmisli, da on sam sa sobom svede racun. I podjeli on u selu knjižice one male od rahmetli Derviša Spahica. Mala knjižica, starija generacija Bošnjaka zna, imanski-islamski šarti, sa blijedo zelenim koricama, jedna vrijedna knjižica.
Suljo je dobio od Ifeta efendije tu knjigu, ali stavio je on to i držao na kredenac. Prošlo je dugo vremena i krene on da cuva krave popodne, tamo oko ikindije, flaša je uvijek u džepu i ponese tu knjižicu da on procita šta. Kad je sjeo u hlad, sam je on tu, pijan je on. Otvori knjigu, procita sadržaj imanski-islamski šarti, podsjeti se kao dijete, babo ga je rahmetli tjerao u mekteb, morao je da uci i dobro je bio naucio, medutim godinama nije stao na namaz. A prije sadržaja ima na dvije stranice hadis koji bilježi imam Tirmizija. U tom hadisu se navodi 13 kategorija griješnika koji ce biti kažnjavani u Džehennemu na razlicite nacine. I Suljo rahmetli kad je došao do cetvrte kategorije gdje piše da ce pijanica imati izbacenu utrobu izvan sebe i da ce da kruži oko svoje utrobe isto kao magarac oko stožine.
Suljo kaže sam sebi, poluglasno: “Suljo evo i tebe ovdje, nadoh ja i tebe…”, pa se vrati opet, to cetvrto je njega pogodilo, a ovo ostalo, ima ga i drugima, ali to (cetvrto) mu je nekako i najbliže tome. Procita još jednom tu kategoriju cetvrtu i kaže: “Suljo ovo nikako nije dobro.” Treci put procita, i uzme flašu i u gromilu baci, kaže: “Suljo, neceš ti biti magarac u Džehennemu.” I on je ispocetka citao tu knjigu, ostao je do crnog mraka, cuva krave, ne ide mu se kuci nikako. Idu krave pred njim, on duma, razmišlja o svom životu, pa pedeset i koja godina je njemu tad bila, djeca se s njim ismijavaju, nadu ga u prtini smrzao se, sve što zaradi potroši, žena mu hrani hajvan, tele, a on popije za noc. Što ce mu takav život.
I nailazi pored komšije koji je pristavio kazan, rakija se pece, i to njegovo uobicajeno društvo je tu, i zovu ga: “Haj Suljo da probaš, da vidiš…” Kaže on: “Ja sam prestao piti.” i prode on, pa kažu ljudi: “Pobudalio Suljo. Može svako bez rakije, a nemože Suljo bez rakije.” Dode Suljo, sveže krave, ude u kucu, kaže: “Ženo daj pristavi lonac vruce vode, daj mi haljine, sve mi cisto daj, hocu da se okupam.” Pita žena: “Šta je bilo?”, kaže on: “Prestao sam piti.” – “Što bolan, kako Suljo?”, kaže: “Ja sam procitao u knjizi, tako i tako, ja necu da budem magarac u Džehennemu.” Žena obradovana naravno, okupa se Suljo, klanja dva rekata, iskreno padne Allahu na sedždu i nakon toga nije propustio namaza.
Kaže Ifet efendija, ljetno je doba, planínsko selo, osušili se ili polusuhi otkosi, zacas se navede kiša, ako pokisne to planinsko sijeno, onda je to problem, nemožeš ti to opet prevrtati, nemožeš više uhasuliti, da to pokupiš, ali kad je vrijeme namaza Suljo sve napušta. Kaže ženi i djeci: “Da ste pametni k'o što niste i vi bi išli sa mnom u džamiji, ali pošto ste isto ko moji volovi, tamo što planduju u hladovini, eto s volovima vi tamo sjedite, odmarajte dok ja ne dodem iz džamije. Nek’ sve bude helac, ali ja odo’ u džamiji.”
I kaže Ifet efendija, onda mi napravi Suljo problem, jer zimski je period, planinsko je to selo, kad zapuše snijeg i mecava gore, to su smetovi. Džamija je malo izdvojena, tamo izvan sela. Suljina kuca skroz na drugom kraju sela, a Suljo dode s kraja sela na sabah, uzme lopatu i napravi prtinu od imamskog stana do džamijskih vrata, i mora hodža u džamiju, nema niko, sam Suljo dode u džamiju. Kaže efendija Ifet, ja bih najradije da se izvucem ispod jorgana, samo da na brzinu abdestim, da klanjam sa kracim surama, da se zavucem opet pod jorgan, moram u džamiju jer Suljo mi je napravio prtinu, i popeo se na munaru i uci ezan sa munare.
Nije bilo u Žepskoj kotlini, znaci 24 su to sela, da se neko razbolio a da Suljo nije obišao hastu, nije bilo dženaze da Suljo nije otišao na dženazi, pa cak i u selima s druge strane Drine, Višegradska opština, da Suljo rahmetli nije otišao na dženazu. I prica mom babi rahmetli, kaže: “Moj hadžija, jedno dva mjeseca nisam mogao da utvrdim sna, uhvati me zor, nemogu da zaspim, osjecam ja da se meni odvaja meso od kostiju.”, jer je on pravi hronicni alkoholicar je bio, “Osjecam da cu crci od zora, pijem ja i plivadone, ali nemože, ništa, i mene uhvati kriza, i meni šejtan govori: ‘Suljo ma samo jednu cašu.’, a kad me uhvati kriza i kad ja osjecam, gotovo je, ja cu crci, ja sam sebi kažem: ‘Suljo crkni, al’ ne'š bit’ magarac u Džehennemu, nema druge.'”
I Suljo rahmetli je pao kao šehid u Srebrenici ‘93 godine, i to je bio jedan primjeran Bošnjak musliman i prema tome nemojte nikoga osuditi, cak i onog koji je ogrezao u grijehe, u njemu ima neka mala klica i samo je pitanje kako da pridemo tim ljudima…
Izvor: predavanje Nezima ef. Halilovic – Muderris