Najviše hrane se proizvodilo za svoje potrebe.Kupovalo se svježe meso i još ponešto sa pazara.Ljeti se jela lahka hrana,za ručak varivo od povrća,često bez mesa,za večeru lahka pita od spanaća,sakrsi,zelja,spremljena sa dva do tri jaja,mladim sirom,mlijekom i malo masla ili izmećaja.
Zimi se jela jača hrana,grah sa suhim mesom,sarma od kiselog kupusa,pilav sa pastrmom,burek sa mesom,čuvena krompiruša,pita jaglija,prijesnica,gužvalija od sira i kajmaka,đerdan od suhih šljiva i mesa,razne turšije,najpoznatija ne pijevce od kriški kupusa,zelenih patlidžana i paprika.
Sušili smo šljive,kruške,jabuke za hošaf,jednu vrstu nakiselog kompota.Pila se umjesto vode kisela kleka,zaslađena medom.Kiselile su se i sitne kruške takiše u drvenim kacama.Njihov limuni slatko nakiseli i pjenušavi sok je u velikim maštrafama posluživan nekad umjesto šerbeta;sladak a bez šećera.
U jesen je svaka kuća pekla pekmez pošto bi se na mobi isprskale šljive,obično uveče pored vatri u avliji uz priču i smijeh.Od krušaka i jabuka se cijedio sok a zatim se ukuhavao u kazanima da postane sita.Ostavljala se u kantama za trošak zimi,a umjesto šećera,za zalivanje pita.Sita se i kajmačila slatkim kajmakom i jela sa pogačom u prijesno.Kisela sita od divljih jabuka,zukava se pila sa vodom da skine vatru,pa se kao iladž ostavljala da se nađe u kući.
Hljeb se kuhao svaki dan,često i od kukuruznog brašna ili pšeničnog,pomiješanog sa ražanim i ječmenim.Pravila se i heljdova pura i masunica,izljevuša od naše heljde koju smo sijali u strnjikama kad se požnje žito.Ljeti su se pite pekle pod sačom a hljeb u crepuljama u mutvaku.Vrlo malo je bilo gojaznih,nešto i zbog raznovrsnije i posnije hrane a i dosta zbog svakodnevnog i skoro napornog rada i stalnog kretanja.
Pravila su se čuvena slatka,recelji od šljiva i ruža da se posluže musafiri.Nije se pilo niti se držao alkohol,izuzev možda za obloge u slučaju prehlade.Samo su pojedini,počesto imućniji mezetili uveče,nastojeći da se to ne razglašava.O tome se nije govorilo.U običnom narodu je bilo pijanica,ali i tu poneki,Oni su skoro uvijek mučili ukućane,žene i djecu,trošili su zarađeno.Mogao se naći pijanica i iz najboljih kuća,obično su to bili ljudi koji su ostajali sami,a bilo je i školovanih koji su govorili turski i arapski i za koje se govorili da su „rasli u svili i kadifi“.Na kraju bi propili svu imovinu i spavali bi u sijenu „po svjeskijem pojatama“.
Poklanjala se pažnja mesu,znalo se koje je meso za koje jelo najbolje.Goveđe su supe i variva,ovčije za buraniju i pilav,a jahnija nije mogla bez jagnjetine,miješana mesa su davala ukus đuveču a jagnjeći but bureku.Meso se rezalo satarom da se ne bi iscijedilo suviše soka pri mljevenju.U pekarama su se za doručak od miješanog mesa spremali ćevapi i jeli u čaršiji s nogu u somunu,nekad preliveni s kajmakom.Ćevapi se nisu jeli kasnije.Čuvena su bila jagnjeća pečenja sa panja.Pekla su se u pekarskim funurama kao i hljeb na drvenom žaru i sjekla za prodaju svježa.Jagnje na žaru se pripremalo u bahčama ili na proplancima šuma,kad se išlo na teferiče.Za zimu su kuće pripremale posjek.Sušilo se na tavanima ovčije,kozje i goveđe meso.Suho meso bi stizalo krajem novembra i od tada se jelo,za doručak narezano,kuhano u jelima.Kao i danas pravila se pršuta bez kostiju,ovčija i kozja pastrma,suđuk od mljevenog mesa sa biberom ali bez konzervansa i uz tiho sušenje na tavanu uz vrlo malo dima.
Najpoznatije jelo od pšenice i mesa bilo je keške.Spremalo se od prebijene pšenice,bungura sa jagnjetinom ili kokošijim mesom.Kuhalo se uz vrlo malo vode skoro na pari,na sasvim tihoj vatri cijeli dan.za svadbe se uzimalo cijelo jagnje ili dviska,ovca mlađa od dvije godine.pri kraju se keške polahko miješalo da se ujednači i iziđu kosti,a onda se zaparavalo vrelim maslom.tako kuhano,keške se končalo.Svako je volio to jelo posebnog ukusa.
Kokošije meso se rjeđe jelo i to od domaćih kokoški.Spremane su čuvene pamuk čorbe i pilav,to meso je zaista bilo ukusno,ni nalik na današnje.nadaleko je bio poznat i čimbur,sasvim lhko pržena jaja na oko na domaćem maslu.Čimbur se pripremao porodiljama da učvrste trbuh i brzo povrate snagu nakon porođaja.
Riba se jela kao specijalitet.Čuvena je bila mladica iz Lima,mogla je dostići poveliku težinu.Pržila se na ulju.Nikakva druga jela od ribe se nisu spremala,niti se trošio zejtin.
Sir se jeo svakodnevno,najviše za doručak i u pitama.Trošile su se sve vrste sireva,mladi,punomasni i posni stari;najbolji su bili sjenički i pljevaljski.Blage pite su tražile još blaže mlađe,ovčije,kozje i kravlje sireve koji bi im istakli fini ukus.zeljanica je išla sa mladim sirom i kajmakom i blagom jomužom sa najviše dva do tri jaja,svega u manjim količinama da pita sačuva lahki,jedljivi ukus.Smatralo se prostim pretrpavanje jela masnim sastojcima kao da domaćin hoće da se hvali,što je bio nedostatak ukusa.Ali,gužvalija nije mogla da prođe bez masnog sira i sazrelog kajmaka iz koga se ne može iscijediti ni kap mlijeka,kakav je bio kajmak sa Babina.Pite su kuhane sa malo tijesta i sa maslom.Uštipci su se spremali samo za djecu,ponekad i na zejtinu.
Pored sira svaki dan se trošilo mlijeko:jomuža,varenika,kiselo,meteno.U stapu se mela jomuža kad odstoji neki dan,razlivena u drvene karlice da se zdrpi i dobije na površini pavlaku.Trebalo je biti majstor pa u stap dodati ni previše ni premalo mlake vode da se dobije ukusna mlaćenica a od pavlake izmećaj,najbolji premaz po hljebu za dječiju užinu.Od pretopljenog izmećaja nastajalo je žuto kao suza prozirno maslo,blagog mirisa i ukusa koji ne pali.Mlijeko se nije moglo kupiti u čaršiji.na pazarnom danu se kupovalo seljačko,ovčije i miješano kiselo mlijeko koje je bilo tako gusto da se moglo sjeći.
Izvor:Munevera Hadžišehović-Muslimanka;