Dvadeset pete majske noći ispisana je 71 knjiga boli. Pisana je nedužnim životima tuzlanske djece, djevojaka i mladića, na njihovom omiljenom šetalištu – Korzu. Na Kapiji.
Svaki život je knjiga, posvjedočit će vam roditelji ubijene djece.
Reći će vam kakve su nestašluke njihove kćerke i sinovi izvodili dok su bili mališani, kako su učili u školi, jesu li bježali sa časova, kada su se prvi put zaljubili, koju su muziku slušali… Sjetit će se posljednjeg poljupca i pogleda njihove djece.
Reći će vam i koju su odjeću nosili te proklete 25. majske noći. Sjetit će se i raskomadanih tijela tuzlanske omladine, trčanja po Gradini i patologiji, neprespavane i preplakane noći… Govorit će o neprespavanim i preplakanim godinama. I dvije decenije kasnije, srca će se cijepati, a roditelji k'o roditelji, kazivat će o najvećoj, nikad zaliječenoj, tuzlanskoj rani.
Knjige života njihove djece, majke i očevi, iščitat će i ovog 25. maja, plačući pored mezara i grobova u Aleji mladosti, na Slanoj Banji. Treba slušati, šutjeti i pamtiti.
A te noći, monstrumi sa Ozrena, ubili su Asima, Savu, Jelenu, Selmu, Dijanu, Edina, Vesnu, Vanju, Raziju, Amira, Suzanu… Svjesno, ciljali su, i ubili mladost.
Zbog monstruma, njih 71 nikada neće zaplivati u slanoj vodi Panonskih jezera. Nikada neće voditi svoju djecu za ručice kroz tuzlanske parkove, i pored tuzlanskih fontana…A mi nikada nećemo znati, da li se među njima krio neki novi Meša Selimović, neki novi Ismet Mujezinović, ili neki sportista svjetskih gabarita.
Zato će, i moraju, zbog njih 71, životi novih generacija tuzlanske djece ispisati nove i sretnije knjige. To treba obećati i uraditi, zbog njih, nedužno ubijenih, kojima je ta šansa oteta. I uz to, upamtiti, i uvijek se sjećati nedužno ubijenih sugrađana.
Sjećati se najveće tuzlanske rane, nastale na Kapiji – u 20 sati i 55 minuta, 25. maja 1995. godine.