Sjećanje na neokrunjenu mostarsku kraljicu
Nakon još jednog dugog radnog dana odlučih da se odmorim od svih burnih dešavanja i dramatičnih vijesti u svijetu, te se opustim u pavillionu uz crvkut ptica i miris cvijeća. Jednostavno, odlučih da se osamim i uživam u ostatku prekrasnog dana. Zagledah se u ruže i ostalo cvijeće, poletih u mislima, te odletih na krilima sjećanja nekih trideset i nešto godina unazad. Vratih se u ono neko ljepše, finije vrijeme…
Posmatrajući ruže i nisko zelenogorično rastinje, ispred očiju mi se prikaza scena sa terase mostarskog Hotela Bristol prije više od trideset godina. Za stolom dvojica starijih ljudi, tatinih poslovnih partnera iz Novog Sada, tata, mama i ja kao veoma mlad. Ljetno je predvečerje, temperatura pala ispod četrdesetke, zrikavci u horu pjevaju svoj stari hit, preko ograde žubori čista i smaragdna Neretva, a preko Titovog mosta s vremena na vrijeme profura Stojadin, Lada, a ponekad Folcika ili Fiat…
Čekao sam razlaz u Bristolu, radovao se šetnji preko Lenjinovog i šećernoj vuni kod ćitiraša na izlasku iz gradskog parka. Želja mi se neočekivano brzo ispunila. Uskoro se za stolom se pojavila teta Habiba. Kao da sam legendarnu ženu sa korpom ruža i karanfila u ruci prizvao nestašnom dječačkom magijom. Znajući dobro šta bi se moglo desiti ako se slučajno odbije cvjećarska ponuda, stari je odmah, i prije nego što je teta Habiba izvadila ružu iz korpe za moju mamu, uplatio depozit, očekujući da će teta Habiba preći za drugi stol. To se, međutim, nije desilo. Teta Habiba je nastavila da vadi karanfile iz korpice i postavlja ih pred novosadsku gospodu. Obojica su bili prosjedi i proćelavi, ali teta Habiba je vjerovatno očekivala da jedan drugom kupe i poklone karanfile. Ne znajući ko je bila teta Habiba, stariji novosadski gospodin pokupio je karanfile sa stola i vratio ih u korpicu, te rekao da nije zainteresovan…
Ubrzo se zemlja pod Bristolom i njegovom terasom počela tresti.
“A MRŠ ČOBANI !!!! GUNJAŠI, SELJACI IZA OVACA ŠLJEGLI U GRAD, PA OBUKLI ODJELA I SVEZALI MAŠNE, DIGLI NOSINE A DO JUČE’ PO GUDURAMA HODALI U OPANCIMA I DRONJCIMA !!!!!”, zarešetala je teta Habiba kao iz puškomitraljeza po vidno uzdrmanim novosadskim vojvodama. Gospodin vojvoda, koji se usudio da vrati karanfile teti Habibi, dobio ih je istog trenutka nazad po ramemima i ćeli, koja se presijavala na zalazećem mostarskom suncu. Ustao je i negodovao, dok je stari smirivao tetu Habibu, a ubrzo se istim naporima pridružio i konobar iz Bristola, koji je stigao da interveniše bez tacne u ruci i krpe preko podlaktice. Samit na terasi hotela Bristol iznenada je skandalozno prekinut…
“Ko je ova žena? Zašto ne zovete miliciju?”, upitao je stariji gospodin, koji je prije toga dobio karanfile po glavi. Prosjedi pramen kose kojeg je poviše lijevog uha prebacivao preko tjemena kako bi pokrio ćelu, vratio se na svoju izvornu stranu i otegao skoro do ramena. Konobar nije imao vremena za bilo kakva objašnjavanja i pokušavao je da smiri situaciju dok je teta Habiba skupljala razbacane karanfile po terasi hotela Bristol.
Prosjedi i proćelavi vojvođanski par otišao je nedugo zatim preko Titovog mosta u Hotel Neretvu na konak, a mi na drugu stranu prema parku i Rondou. Mama je nosila ružu iz korpice tete Habibe, a stari je nakon drame na terasi Hotela Bristol nosio kiseli osmjeh na svom ozbiljnom licu. Meni je sa šećernom vunom na štapiću večer bila najslađa.
Emir Dumpor, F.b
