Mostove su rušili,samo je jedan,Stari,mostarski,ubijen jer on nije samo veleljepna građevina već aksiom postojanja ljudi ovog podneblja.
Zašto ovo posvećujem Starom mostu?Odgovor je svima u srcu poznat.Ali,ja ću ga objasniti.Aksiom da je rušenje Starog mosta ubistvo svega ljudskog u nama i svega nastalog iz nas—aksiom je ljudi ovog podneblja.Jer,Stari most jeste aksiom našeg postojanja na ovom tlu,i ljubav za njega i poštovanje,divljenje,nije samo svojstvo Mostaraca. Zato jednostavno kažemo-rušenje mosta je ubistvo živog bića.Našeg sveukupnog bića.Jer,taj most,osim uobičajene funkcionalnosti da veže dvije obale,krije još niz nebrojenih dimenzija čime se izmješta iz svoje statičnosti i funkcionalnosti-u pokret samog postojanja.On je,naravno,kulturološki kod,jer je djelo vrhunskog našeg neimarskog duha,ali je on i životni kod,i prirodni,kakav sve ne.U njegovoj funkcionalnoj liniji postoji ona dubinska:on obgrljava,ne uništavajući je,samu prirodu,odnosno divljinu rijeke.Ona se ispod njega koprca,ne samo tokom već i zelenom bojom kao simbolom života.Na toj živoj rijeci,u rukama plivača,u njihovim mišićima,krvotoku,uvukla se ne samo rijeka kojom se tijelo hrve,već i sam most.S one sakrivene,umjetniku vjerovatno samo dostatne strane,unutrašnje.
Tako most,kao završeno djelo,otkriva njedra,i prima,ne samo svoga autora u tajnu svoga postojanja,već i svakog onog ko ispod njega zamahuje,u borbi s rijekom,svojim mišicama.Trenutak kada se nađeš ispod njega,okom ga slijediš ka visinama,ti iz rijeke krećeš s njim u nebo.Prelaziš u drugu dimenziju,živu i pulsirajuću :gornju.Vrhom svojim,most leti k nebu.I ovaj put,stvoren od čovjeka,čovjek njega ponovo slijedi.Sva masa,sva zemlja s njim dotiče nebo.To je onaj najuzvišeniji trenutak tajne postanja,kad se materija pretače u energiju.Most je ujedno i materija i energija,i vršak umjetničkog remek-djela koji se stalno,otvoreno zbiva pred našim očima.Otvoreno djelo koje nije skamenilo proces svoga nastanka,već taj proces umjetnički materijlizuje.Čovjek,koji dolje pokušava da rukama savlada divlju rijeku,u malim i sitnim zamasima,koje je Hajrudin pretvorio u jedan jedinstveni i veliki zamah i zagrljaj krakova,ruku mosta,čovjek u malom ponavlja jednom ostvarenu tako veliku mjeru.I pokušava gore savladati Zemljinu težu i svoju masu,i tek na tren,tijelom kao poletjelom materijom,vinuti se nebu.
Skakač,naročito onaj na glavu,onaj što skače laste,u djeliću sekunde vinuo se,kao i sam luk mosta k nebu,da bi poletio rijeci.I od neba ka rijeci.Spaja ih u jedno,let i pad spaja u skok.Tako zaokružuje osnovni ovaj circulum,u neprestanom općem životnom krugu.Osim slike Mehe Sefića,gdje se most pretvara u energiju i nestaje u visini,drugi također,suštinski,sustvaralački osjećaj mosta je,možda,na platnu Salima Obralića.Most je kružni,postoji kako gore,iznad rijeke,tako i dolje,u vodi.Tako kupanje,skakanje,ne znači tek samo životnu radost oko njega već i ponavljanja onog osnovnog što je otjelotvoreno ovim mostom.On znači sveukupnost postojanja,a prije svega,južnjačkog podneblja,pa nam se čini da su se u njegovoj kamenoj bjelini skrile sve bijele munare što lete ka nebu,sve bijele avlije što obgrljuju prirodu i unose je u kuću kao najvažniji dio postojanja,sve bijele česme,i razigrani džerizi,simboli savladanog i upotrijebljenog toka vode.Sva bijela prirodna bjelina kamene mase Hercegovine pretvorila se u bijelu kamenu masu ovog mosta,a time je kamen prešao iz životnog u kulturološki kod.I stalno se dešava pred našim očima to pretakanje.Dakle,most pulsira,vibrira i ujedno otjelotvorije perpetuum mobile sveukupnog postojanja.Zato je on biće,i zato se za njega kaže da je ubijen,a ne srušen.I zato i ja pokušavam da slijedim skoro svim književnim izrazima tu njegovu sveopću otvorenu metaforu:evo esejem,pjesmom,proznim izrazom i slikom,imaginarnom slikom nastalom iz palete moje junjakinje u romanu „Most“.
Jer i sama sam živjela sve njegove dimenzije:naučila plivati na Neretvi,spuštala se do ispod mosta,džikljala u nemirnoj bijeloj avliji,pela se na munaru porodične džamije.Riječju,tijelom i duhom upijala sve njegove treptaje.I jer je moj poginuli brat sa tog mosta skakao za mene.
Izvor:Naličje historije(1999).–