Još te zime, moj stari je uspio pokupiti sa fronta na Strugu kod Okucana, Andreju, Beogradanina, doveo ga kuci i meni rekao: Spremi ga, on danas ide kuci da ne bi poginuo. Bukvalno ga je skinuo sa oklopnjaka i u uniformi doveo u Banjaluku. Momak je bio crn ko ugarak, imao je blata po kosi i u ušima, oci su mu bile ko fildžani… i sav se tresao. Navuko je svoju civilku koju je držao kod nas, stavio mindušu u uho i pravac Beograd… Mislim da sada živi u Italiji. Njegova su vojnicka pisma još uvijek kod mene u kuci.
***
Regrutovani Banjalucani svih nacija 1992. sve cešce su se vracali iz Hrvatske u kovcezima. Sjecam se kako se drvoredi kod parka Petar Kocic, na mom putu ka gimnaziji, sve više pune smrtovnicama.
***
Marta 1992. stari i ja smo išli na pecanje, na Plivu, sa tatinim kolegom Zokom iz SUP-a. Na po puta, Zoka izbaci kasetu Merime Njegomir i ubaci drugu sa nekim cetnickim pjesmama… Od Topole, od Topole… Oj, vojvodo Sindelicu itd… Pita ga stari: Matere ti, Zoka, od kad to ti slušaš te pjesme? A Zoka mu odgovori da je on njih oduvijek slušao. Ja se na zadnjem sedištu Juga 45 u trenu nasmijem: Aha, baš si ih slušao ranije, al’ na vokmen! Uhvatio sam ljutit tatin pogled u retrovizoru… Dok sam trepnuo dobio sam po nosu. Cutao sam dok se nismo vratili kuci… Stari me stavio pred sebe i reko da moram paziti šta pred kim pricam… Taj njegov savjet nikad nisam poslušao.
***
Vecina Srba je prosto legla sa petokrakom a probudila se sa kokardom i ne shvatajuci šta im se dešava. Kad su shvatili, bilo je kasno i za njih i za njihove familije. Sve ostale šprehe su bile samo traženje opravdanja zašto su od partizana i komunista postali cetnici i nacionalisti.
***
U aprilu 1992. moja porodica je osjetila svu žestinu srpskog nacionalizma. Mog starog, Miodraga Šušnicu ubile su paravojne formacije SDS, tzv. SOS-ovci, po nalogu Stojana Župljanina i vrha SDS, a onda su za to ubistvo u banjaluckim dnevnim novinama Glasu okrivili banjalucke Muslimane i Hrvate. Nama su u nekoliko navrata poslije ubistva pretresali stan, iznosili tatine stvari i pratili staru… Tatine kolege i istinski prijatelji su uspijeli policijski riješiti to ubistvo, ali taj slucaj nikada nije procesuiran na sudu. Izvršioci, organizatori i nalogodavci žive sa mnom u istom gradu. Da apsurd bude veci, taj novinski clanak koji je za ubistvo mog oca inkriminirao i dehumanizirao sve Muslimane i Hrvate optužujuci za to porodice Beganovic i Klindic, napisao je naš porodicni prijatelj – novinar Boro Maric. Kad ga je stara pitala – Zašto Boro, bolan, lažete i izmišljate? On je odgovorio: Moralo se! Nakon toga nismo imali više kontakta sa njim.
***
Tog aprila 1992. pocelo je organizovano teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrba iz Banjaluke. Ja sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz kajakaškog kluba, iz gimnazije… Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220 civila, a protjerano je oko 75.000 ljudi! Samo zato što su bili Muslimani ili Hrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli svojih komšija i prijatelja za imaginarno ljoticevsko i velimirevicevsko srpstvo.
***
Bio sam svjedok kako grupe nacionalista hodaju gradom i tjeraju momke da se prekrste a ako ovi to ne bi znali ili bi to uradili na „pogrešan“ nacin – tukli su ih. Sjecam se da su skidali gace momcima da vide da li su osuneceni ili nisu, pa ako jesu – tukli su ih. Gledao sam kako ljude izbacuju iz stanova, upadaju im u kuce, kako ih tuku kundacima na cesti, kako ih odvode ko zna gdje…
***
Srdan Šušnica: Današnja Banjaluka ne lici na onu staru
Sjecam se i dana kada je srušena Ferhadija zajedno sa još nekoliko džamija tog dana. Bio je maj 1993. i sva stakla na okolnim zgradama i robnoj kuci Boska su popucala. Osim stakala na SUP-u, oni su znali da ce džamije biti rušene pa su pootvarali sve prozore… Ja nisam mogao vjerovati, nisam želio vjerovati da se to desilo… Neki su slavili, neki plakali.
***
Sjecam se dana kada su naše komšije Kalkani i moj drug Samir izašli iz Banjaluke. To jutro je bilo tiho. Nedugo poslije njih izašli su i Džonlici. Samirov burazer se krio od vojske i prakticno nije izlazio napolje osim da promjeni mjesto skrivanja. Krio se i kod nas u kuci. Bio je floter – osoba koja živi po krajevima grada u kojem ga nece prepoznati da je Musliman ili Hrvat… O da, stranci su imenovali i ovu kategoriju ljudi.
***
Današnja Banja Luka ne lici na onu staru. Nove srpske vlasti su još za vrijeme rata obrisale sve muslimanske, hrvatske i nedovoljno srpske identifikacije iz naziva ulica, naziva mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije u Banjaluci i franjevacki samostan na Petricevcu. Na prostoru banjalucke biskupije ubijeno je 8 katolickih sveštenika, a nekoliko ih je bilo zatvarano i premlacivano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred ulice izrešetali imama džamije na Hisetama! U godinama poslije rata porušili su ili pustili da propadne dosta spomenika kulture, skulptura akademskih BH umjetnika, srednjovjekovnih utvrdenja i starih bosanskih kuca… Skoro sve što je ostavština osmanske, muslimanske, katolicke, austrougarske i naše bosanske naracije. Pod udarom zaborava su bili i spomenici iz NOB-a, ali su par godina nakon rata vratili dio bista narodnih heroja u Banjaluci, što nije slucaj u drugim sredinama. Sve što ima bosansko-hercegovacko nasljede ili govori o nekadašnjem interetnickom i zajednickom životu je nepoželjno i pod udarom je organizovane amnezije i ignorisanja…
***
Palili su arhive i službene evidencije policije, sudova i opštine – isprva za novac i po želji, a poslije rata sistematski i masovno. Kolicina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalisticki narativi i spomenici. Banja Luka je dobila spomenik Stefanu Nemanji (?), banu Milosavljevicu, dobila je i desetine novih pravoslavnih crkava, neke na mjestima na kojima nikada nije bilo crkve. Srpske i državne zastave Srbije se mogu vidjeti svugdje a zastave BiH samo na institucijama BiH u gradu.
***
Moje istraživanje pokazuje da su srpske vlasti u Banjaluci promjenili naziv 50 odsto ulica, njih oko 240, brišuci sve nesrpske narative a namecuci samo srpske i pravoslavne. Ljude, stare Banjalucane, možda najviše pogadaju ove posljedice urbicida i kulturocida vidljive u Banjaluci u nazivu skoro svake ulice i na svakom kutku. Ni meni se ne mili živjeti u ulici koja nosi naziv cetnika iz Drugog svetskog rata, a kamoli nekom covjeku kojeg su srpske snage protjerale ili mu pobile najmilije.
***
U zadnjih šest, sedam godina Dodikove vladavine javni i medijski prostori, politicka arena i umovi mladih ljudi su do daske zatrovani srpskim klero-nacionalizmom i etno-fašizmom. Uporedo sa tim Dodik i njegova klika bjesomucno pljackaju javni novac i resurse maskirajuci svoj kriminal nacionalistickim populizmom… Dodik i njegova bratija tajkuna godinama izvlace novac i vrijednosti u Srbiju, Rusiju i Švicarsku…
****
Ima u Banjaluci dosta raje koja ne prihvata ova nacionalisticka sranja i medu njima sam stekao prijatelje… Pokušavamo da markiramo dogadaje i mjesta i tako skrenemo pažnju javnosti na zlocine istrebljenja i genocida nad nesrbima u Banjaluci, Prijedoru, Srebrenici i drugim opštinama ove RS. Zajedno sa našim komšijama, Bošnjacima i Hrvatima, obilježavamo stratišta svih naroda u BiH, ali ja sam se fokusirao na zlocine nad nesrbima pocinjene od strane srpskih snaga a u ime srpstva. Zašto? Zato što ce nam se pokoljenja stidjeti za ono što smo ucinili na pragu 21. vijeka. Srpske vlasti i snage devedesetih, osvajajuci i cisteci opštinu po opštinu u Hrvatskoj i Bosni u halucinogenom piru odbrane tzv.srpske zemlje – obezvrijedile su srpske žrtve Jasenovca, Jadovnog i drugih stratišta… Ginter Gras je lijepo govorio Nijemcima: Tek kada osjetite istinski sram za ono što je pocinjeno u vaše ime i doživite istinsku katarzu, tek tada imate pravo na vlastite suze! Ima li iceg takvoga u Banjaluci, u RS, u Srbiji? Nema! Jer da ima – ne bi Banja Luka bila dio RS, i ne bi bilo RS jer bi je se odrekli kao najsramnijeg perioda u srpskoj istoriji… I ne bi taj grad bio centar poricanja genocida i sistematskih zlocina koje su srpske snage pocinile… Ne bi bio grad zaborava i amnezije svega što je nesrpsko…
***
Možemo se svi mi pozivati i na cojstvo i na petokraku, i na Tita i na partizane, ali naši ratni lideri su bili obercetnici, obernacionalisti i ludaci, a ova sadašnja vladajuca politicka elita u tom mom gradu Banjaluci, a bogami i u Srbiji, ne razlikuje se ideološki ni za jotu od tih ratnih zlocinaca… Samo su im metode i maske donekle prefinjenije… Bojim se novih sukoba u Bosni.
(Danas)