…Ruralno stanovništvo u kasnom osmanskom periodu činilo je više od 80% ukupnog stanovništva Hercegovine.Iako je u ekonomskom smislu imala mnogo toga zajedničkog,ruralno stanovništvo nije djelovalo jedinstveno.Prije svega,navodi Grandits,ono je pripadalo trima različitim konfesijama sukladno kojima je olikovalo svoj odnos prema vlasti i državi.
Porezni popis iz 1871.g. jedan je od prvih zvaničnih popisa stanovništva koje je provela osmanska država.Popisano je samo muško stanovništvo,a navodi se da je u hercegovačkom sandžaku te godine živjelo 81.929 muškaraca.“Od ukupnog stanovništva hercegovačkog sandžaka-a slično vrijedi i za većinu ostalih sandžaka Bosanskog vilajeta-jedva nešto iznad 12 posto stanovnika je živjelo u gradovima.Više od 87 posto stanovništva je bilo ruralno-seosko.Uz to dolazi još i činjenica da je čak veći dio stanovnika za koje se navodi da žive u gradskim naseljima živio samo u gradićima/sajamskim gradićima koji sa svojih često jedva više od 1.000 ili 2.000 stanovnika nisu uistinu imali urbani karakter,piše Grandits.
Prema popisu stanovništva iz 1871.g.u hercegovačkom sandžaku bilo je 39.472 muslimana,23.492 pravoslavaca,18.289 katolika i 676 Roma.“Grubo rečeno,na ruralnom području Hercegovine bi se mogle diferencirati tri vjerske većine odvojene jedna od druge po naseljima.U zapadnoj Hercegovini,tj.u ruralnim dijelovima kadiluka Mostar koji se nalazi zapadno od rijeke Neretve,u kadiluku Ljubuški i dalje sjeverozapadno od tog područja,katoličko stanovništvo je bilo u jasnoj većini.
U istočnom dijelu Hercegovine,dakle otprilike u kadilucima Bileća,Trebinje,Gacko i Nevesinje i dalje istočno do tog područja,pravoslavno stanovništvo je bilo većinsko.
Dalje u unutrašnjosti zemlje,sjeverno od Mostara tj.u sjevernim dijelovima kadiluka Mostar i u kadiliku Konjic,kao i na području Foče i na selu je postojala relativna većina muslimanskog stanovništva.Međutim,muslimansko stanovništvo je naročito prevladavalo u gotovo svim gradovima regije,navodi Grandits.
Iako su postojale regije s većinskim stanovništvom jedne konfesije,nigdje u Hercegovini nisu postojala isključiva monokonfesionalna područja.Vjerska izmiješanost,piše Grandits,bila je naročiti izražena u hercegovačkoj središnjoj zoni na Neretvi,koja je oredstavljala i najgušće naseljeno područje regije.Ovdje se u gotovo jednakom omjeru moglo nači muslimansko,katoličko i pravoslavno stanovništvo,naročito u selima oko Mostara.
Tokom 18. i 19.stoljeća,navodi Grandits,Hercegovinu naseljavaju pravoslavni stočari iz istočnih(crnogorskih) planinskih područja.Iako su se bavili isključivo stočarstvom,radi opstanka su se morali početi baviti i ratarstvom.“Ovdje je postojala velika ovisnost od muslimanskih čifluk sahibija koji su uglavnom iz gradova ubirali danak od svojih čiftčijskih porodica.(…)Upravo moćne age i begovi su morali pomagati scojim čiftčijama u širem društvenom kontekstu i na taj način uspostaviti dublje lojalne odnose u ruralnom svijetu.Patrijarhalno uređenje porodice tako se na određeni način podudara s paternalističkim odnosima,odnosno prema nositeljima čiftlučkog uređenja,ističe Grandits.
Izvor:Hannes Grandits:Multikonfesionalna Hercegovina,Institut za historiju,SA 2014.