U trenutku kada se Velež nalazi pred ispadanjem iz premijeligaškog društva, stigla je vijest, koja je zaledila srca svih onih kojima je crvena boja svetinja: umro je Muhamed-Hamić Mujič. Najbolji fudbaler Veleža i Mostara svih vremena, a po mnogima i najbolji fudbaler Bosne i Hercegovine i jedan od najboljih igrača Jugoslavije.
Mujić je rođen 25. aprila 1933. godine u Mostaru, a sa nepunih 18 godina zaigrao je u omladinskom timu Veleža. Dvije godine kasnije, debitovao je za prvi tim Rođenih. Za Velež je odigrao 212 prvenstvenih utamica, a u sezoni 1955/56. bio je najbolji strijelac Prve savezne lige Jugoslavije, postigavši 21 gol. Nakon odlaska iz Veleža, igrao je u francuskom Bordou (1962.-1963.), a nakon toga branio je boje zagrebačkog Dinama (1964.-1965.). Iz Zagreba je otišao u Belgiju, gdje je igrao u Beringenu FC (1966.), odakle se vratio u matični klub, gdje je, 1968. godine, završio uspješnu karijeru. Bio je kasniej trener prvog tima i tehnički direktor Veleža.
Mujić je bio prvi fudbaler iz BiH koji je zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije, čiji je dres oblačio 33 puta. Postigao 17 golova. Za reprezentaciju Jugoslvije debitovao je 29. aprila 1956. godine protiv Mađarske u Budimpešti, kada je rezultat bio 2.2. Mujiće je bio prvi fudbaler iz BiH koji je nosio kaptensku traku reprezentacije Jugoslavije, a na Svjetskom prvenstvu u Čileu (1962. godine), na kojoj su „plavi“ osvojili četvrto mjesto, izabran je u idealni tim Mundijala. Od dresa jugoslovenske reprezentacije oprostio se na SP u Čileu.
Tokom svoje blistave karijere, Mujiće je odigrao brojne utakmice za nezaborav. Ipak, za fudbalske sladokusce ostaće u vječitom sjećanju njegovih pet golova u pobjedi Veleža nad Dinamom na stadionu pod Bijelim brijegom u sezoni 1955./56 sa visokih 6:1.
Osim Svjetskom prvenstva u Čileu, Mujić je bio član olimpijske reprezentacije Jugoslavije, koja je na Olimpijadi u Melburnu osvojila srebrnu medalju.
Posljednjih godina, Mujić je bio potpuno odvojen od fudbala. Imao je više operacija, a doživio je i porodičnu tragediju, kada mu je umro unuk, što je veoam teško primio.
U posljednjem razgovoru, upravo za portal Novasloboda.ba, nije krio svoju veliku bol za gubitkom unuka, rekavši da će ga to i dotući. Nažalost, njegov srce nije izdržalo.
Na kraju, dok suze naviru na oči, a duša jeca, valja reći: Hamiću, hvala Ti za sve što si dao za Velež, za bezbrojne radosti i postignute golove, driblinge, koji se nikad neće zaboraviti. I što reče Nedim Vila, prijeratni predsjednik Veleža, bio si Najveći, bez premca.
Počivaj u miru i neka Ti je laka mostarska zemlja.
Fazlija Hebibović