Ne volim uopšte pisati o ratu i ratnim zbivanjima, ali ovo što ću napisati u stvari pokušavam objasniti i drugima kako sam teško i emotivno svario jedan nesvakidašnji doživljaj.
Svratih u Mostar ratne 94.g.da obiđem rodbinu, prijatelje i moje drage Nevesinjce koji navališe u ovaj grad, ali ne svojom voljom. Razrušen grad i pokoja granata me opomenu da je još rat, a narod, hoda, žuri-nije to onaj hod k'o nekad na čuvenom Mostarskom korzu od Rondoa,pa do Musale,a mnogi Fejićevom produže i do Starog mosta. Što bi se reklo „ko nekada davno“.I djeca se više ne obaziru na granate jer dječija krv vrije, moraju se negdje isprazniti, a gdje bi bilo drugo nego na igralištu sa loptom.Jer upravo dodjoh na igralište u Sjevernom logoru sa mojim ahbabom i komšijom iz Nevesinja.
Čuje se graja golobradih mladića koji ganjaju loptu,a golovi markirani povelikim kamenjem. Sa strane je stajao jedan momčić sa svojih 14-15g.,ali nekako mi je izgledao zamišljen, nije k'o ova djeca što se igraju. Sjedosmo na onaj polomljeni beton sa strane,drago mi vidjeti djecu da šutaju loptu,ono baš u želji. I lopta ode u aut, otkotrlja se pored momčića koji je posmatrao njihovu igru. Kad će ti jedan momak iz ekipe, onako iritantno se razdera na onog momka što ih je posmatrao: „Hajde Nevesinjac,što si se tu ukipio k'o da si Nevesinje oslobodio,donesi nam loptu“! Primijetio sam na momku da je nezainteresovan, nekako utučen, k'o da mu nije sve na broju-rekoh mome zemljaku. A on mi reče „I nije moj Rifo,babo mu je bio sa mnom u Šantićevoj kada je poginuo,nema ni pola godine,a vidi onog bilmeza što galami na našeg Nevesinjca“, reče mi ahbab onako ljutito, pa nastavi –„On,ćaća mu i mater bili na onoj tamo strani sve dok ih nisu neki dan ustaše protjerale“.
Helem onaj naš momčić onako bezvoljno i valjda neki osjećaj „manje vrijednosti“, ode po onu loptu što se otkotrlja u aut, vrati im je na teren,a on produži prema izlaznoj kapiji logora,prođe pored mjesta pogibije rahmetli Hujdura Hujke, na tren zastade, a onda podiže ruke i prouči fatihu. Nastavi ubrzanim korakom, svojoj kući-(nije,varam se,nekoj tuđoj kući u kojoj je privremeno našao smještaj babo mu rahmetli,dok je bio živ.)
Te noći ne dade mi se sekunde zaspati , razmišljajući sve šta čuh i vidjeh toga dana. Dumam, tabirim,a crv gorčine mi dušu okreće,obrće,ne da mi mira, pa k'o neka budala počeh pričati sam sa sobom,a moj mahniti monolog poče ovako.-„Gledaj,onaj momak (bilmez iz priče)protjeran sa familijom, valjda su njegovi mislili da će ostati na svome i u svome,ali –šipak hajte balije preko Neretve“.“Valjda su se i oni negdje smjestili,a mali odmah našao svoje jarane, onako pod Mostarski i hajmo raja lopte, valja skratiti vrijeme i pokazati se Mostarcem,onako superiorniji od onih izbjeglica iz Nevesinja,Gacka,Stoca i drugih čaršija,sela i zaseoka.“
A babo onog momčića iz Nevesinja dade život u Šantićevoj da bih onaj superiorni Mostarac,koji je protjeran sa tamo one strane na vamo ovu stranu mogao zaj……. i omalovažavati momčića iz priče i ostale muhadžire koji su branili i odbranili ono malo Mostara što ostade na lijevoj strani,skupa sa Mostarcima koji su ostali da brane svoj voljeni grad. E, baš smo ga lijevi i čitav život nam je u lijevo.Kažu da je i po Božijoj prioritetna prvo desna, pa tek onda lijeva strana, onako kako se predaje i selam na namazu.Nije lahko Bošnju natjerati u suru tj.sa lijeve na desnu stranu, a vidi kako oni nas preveslaše preko Neretve sa desne na lijevu.
(Rifo Mutilović)
Bosnjaci Hercegovine, cidom.org
vrelo fotografije: cidom.org (Šantićeva ulica u Mostaru ratne 1994.)