DVADESET I ČETIRI GODINE OD POČETKA ORUŽANE AGRESIJE NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU I GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

Braćo i sestre u islamu! Tema današnje hutbe je Dvadeset i četiri godine od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.
Jučerašnja oslobađajuća presuda Međunarodnog suda u Hagu za četničkog vojvodu V.Š., koji se od februara 2003. godine, kada je priveden u Hag izigrava sa Sudom, porodicama šehida i preživjelim logorašima je poraz međunarodnog prava, što mi daje za pravo da Sud u Hagu nazovem priličnijim imenom, a to je Međunarodni sud nepravde u Hagu.
Javno sa ovog mubarek mjesta kažem: “Bez obzira na vaše nepravedne prvostepene presude i pravosnažne presude Žalbenog vijeća tužićemo vas i vaše “junake” Allahu, dželle še’nuhu, na Sudnjem danu, kada će svako dobiti ono što je zaradio, Danu u kojem se nikome neće učiniti nepravda!” Allahu, kazni još na ovome svijetu zločince, njihove pomagače, ravnodušne posmatrače zločina i one koji oslobađaju zločince i neka njihova kazna bude opomena za one koji imaju pameti!
Za pet dana se navršavaju dvadeset i četiri godine od zvaničnog početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane krnje Jugoslavije, a godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske.
Braćo i sestre, pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije nas Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i potomcima, pa i nama samima! To su pojmovi koje moramo dobro urezati u našu memoriju i memoriju naših ukućana, rodbine i prijatelja, tačnije našega naroda!
Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
…وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّى يَرُدُّوكُمْ عَنْ دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُوا…
…Oni će se neprestano boriti protiv  vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…
Ova kur'anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur'anske istine kušaju vlastitim iskustvom i opet se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Načertanije, Ilije Garašanina, srpskog nacionaliste koji je u sredinom XIX stoljeća zagovarao stvaranje Velike Srbije, kao i Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao “nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili“.
Nakon oružane agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana Jugoslovenska narodna armija (JNA), jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih i izdajničke, zločinačke srpske snage iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su opsežne zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja nesrba, a na prvom mjestu Bošnjaka i pljačkanja i uništavanja njihove imovine  i kulturnog blaga.
Četnici su partizanske kape i spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili šajkačama i kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine godinama plaćali i kupovali, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze sa islamom i muslimanima. Istina je da su meta njihovih zločina bili i drugi narodi, kao i pojedini Srbi koji su odbili da učestvuju u zločinima.
Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srpski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže  i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. Čak su prisiljavali očeve da siluju vlastite kćeri, što je nespojivo sa moralom Bošnjaka. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu živu dojenčad. Žive Bošnjake su posipali benzinom i palili ih u vlastitim kućama. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…
Zločini iz I i II svjetskog rata nad golorukim i naivnim Bošnjacima su se ovoga puta dešavali na kraju XX stoljeća, na oči cijeloga svijeta, dok su naivni Bošnjaci bili sigurni u efikasnu vojnu intervenciju i humanitarnu pomoć međunarodne zajednice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, građanima Republike Bosne i Hercegovine uveden je embargo na uvoz naoružanja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu i to ova tvrda bošnjačka glava mora dobro zapamtiti.
Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, te u Prijedoru, Banja Luci, Banovićim, Bijeljini, Bileći, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Bratuncu, Brčkom, Bugojnu, Busovači, Bužimu, Cazinu, Čajniču, Čapljini, Čeliću, Derventi, Doboju, Donjem i Gornjem Vakufu, Duvnu, Foči, Fojnici, Gacku, Gračanici, Gradačcu, Jablanici, Jajcu, Kaknju, Kalinoviku, Kiseljaku, Kladnju, Ključu, Konjicu, Kotor Varoši, Kreševu, Kupresu, Livnu, Maglaju, Modriči, Mostaru, Mrkonjić Gradu, Novom Travniku, Nevesinju, Odžaku, Orašju, Olovu, Prnjavoru, Prozoru, Rogatici, Rudom, Sanskom Mostu, Sapni, Skender Vakufu, Sokocu, Srebreniku, Stocu, Teočaku, Tesliću, Travniku, Trebinju, Tuzli, Varešu, Velikoj Kladuši, Vlasenici, Visokom, Višegradu, Vitezu, Zavidovićima, Zvorniku, Žepču, Živinicama i drugim općinama događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda.
Braćo i sestre, ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, budimo budni i oprezni, trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu, učimo ih da budu moralni, vrijedni, hrabri, jasni i nepokolebljivi, govorimo im da ako žele sačuvati našu lijepu Domovinu da moraju vrijediti za troje, da moraju u svemu biti najbolji, da ovom bosanskom zemljom moraju hodati dostojanstveno i na prstima, svjesni da je svaki korak koji naprave korak po čistoj šehidskoj krvi najhrabrijih i najboljih od nas, pričajmo im o agresiji i genocidima, budimo ponosni i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima za strijeljanje čekamo milost koljača ili pomoć međunarodnih institucija i pojedinaca koji su nas bezbroj puta ostavljali nezaštićene i ponižene!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, pomozi našoj ugroženoj braći ma gdje bili, sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja, nagradi Firdevsom porodice šehida za njihov sabur i sastavi ih sa šehidima u Džennetu, kazni zločince zasluženom kaznom i ostavi ih bez pomena i poroda i zameti im svaki trag, uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima ummeta i radostima naših očiju i srca, oprosti našim roditeljima i dobrim precima, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
وَالسَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَةُ اللَّهِ!