ANA TOLIĆ(1958): SAMOUKI NEIMARI

Cepenak

Ozidati čatrnju bila je velika muka.Ne samo zato što je trebala velika fizička izdržljivost,već i graditeljsko zvanje.Prvo se moralo naći pogodno tlo za čatrnju.Stjenovito i nepropusno.Kopalo se do kamena živca.Što veća,što dublja rupa.Kada se došlo do nepropusnog tla započinjalo je zidanje zidova.Kameni blokovi su se zidali malterom i to tako da čatrnja nigdje ne pušta vodu.Kakvi su majstori bili u zidanju to se i danas vidi.Nakon toliko godina niti jedna stara čatrnja na Gredi ne pušta vodu.Za nove betonske se to ne bi moglo reći.A tek pokrov čatrnje.Svaki put kad pogledam ćemer na staroj čatrnji pomislim kako je moguće da je taj svod ozidao čovjek koji nema ni osnovnu naobrazbu,a kamoli neku tehničku visoku školu.Njihovi ćemeri ne da su odoljeli zubu vremena,već su izdržali najveće potrese i nevremena koja su harala ovim krajevima.Kako su se graditelji osjećali kada bi završili gradnju čatrnje i u  nju pustili prvu kišnicu?Nije ta kišnica bila provedena do čatrnje olucima s krovova kuća jer u to vrijeme nije bilo oluka ni krovova od čvrstog materijala.Pravljeni su improvizirani kanali na kosim padinama u zemlji,koji su vodili do čatrnje.Voda iz nje nije bila za piće,ali napokon je bila ukroćena i deponirana na jednom mjestu.Dezinficirala se klakom proizvedenim u klačini.Jesu li samouki graditelji bili ponosni na sebe i svojih ruku djelo?Nisu oni to radili zbog divljenja okoline.Oni su to radili iz velike nužde.Iz ničega su stvarali nešto veličanstveno,potrebno za svakodnevni život.Dok razgledam stare čatrnje uvijek iznova postavljam sebi isto pitanje:

—Kako su bez stručnog zvanja uspjeli sagraditi čatrnju i ćemer na njoj?

Osluškivali su prirodu,a ona im je odavala svoje iskonske zakone.Jedino to objašnjava njihovo veliko urođeno graditeljsko znanje koje danas izgleda kao da nije ljudskih ruku djelo već djelo majke prirode.Taj,za mene,fenomen,zamjećujem i u današnjim stanovnicima Grede.Grgine kavode,paprike,luk i sve ostalo što posadi urađeno je do krajnjeg savršenstva.Nema ni trun korova ili nekog bilja koji tu ne pripada.Sve je iste visine i oblika..Ne možeš odvojiti pogled od njegovih njiva.Izgledaju kao umjetničke slike koje je crtao vrhunski slikar hiperrealizma.A tek vinograd i maslinjak.Odavno se divim Jurišinom suhozidu kojeg je zidao pored naše Ovćine.Sam bez ičije pomoći.Sa strpljenjem Sizifa danima i danima klesao je kamen i slagao jedan na drugi.Tek nakon godina zidanja uočila sam svu ljepotu njegovog zida.Kao niska najljepšeg bisera i danas se blista uz cestu Jurišin kameni suhozid.Juriše više nema.

Nema odavno ni Mate Čankića.A njegovi zidovi i kamenice u brdu stoje i tko zna koliko će stajati nepromijenjeni,stopljeni s okolišem.Mate je čuvao ovce,sa sobom noseći špicu za obradu kamena.Gdje god je naišao na pogodan kamen u zemlji izvadio bi špici,obrađivao kamen za kamenicu.Kamenice su duboke i mogu dosta vode primiti.Mate je to pravio za žednu stoku.Pojata koju je zidao dedo Ilija,nakon više od sto godina stoji ponosno.Ponekad mi se čini kao da nas štiti i čuva.Onako bijela podsjeća me na svjetionik,koji pokazuje put da se ne nasučemo ili ne zalutamo.

Nisu ti neimari tražili divljenje jer što divljenje uopće znači?I kome to treba?Divljenje potiče ljudsku ambiciju koja često puta preraste u bolest,a bolest sputava iskonsko stvaralaštvo.Bitno je raditi,i svoje dvije ruke uz pomoć uma koristiti u svakom trenutku svoga života.Kad uspiješ u tome i ti i svi oko tebe će biti sretni.Ne samo oni,već i budući naraštaji.Preci današnjih stanovnika Grede su u tome uspjeli.Uživam u svakom njihovom radu.Svaki dan nešto novo od njih naučim.

Izvor:Ana Tolić:Život na Gredi,Ljubuški 2013.

Pripremio:Kemal Mahić

1880 Posjeta 2 Posjeta danas