Said ŠTETA: Ja ću pisati i zbog Petra Anđelića-Pere, sina Tadije i Marice, koji me također, putem društvenih mreža, nađe sa porukom „Ocrnio si me za sva vremena“. Nisam! Niti mu želim biti strana u prepisci, sve dok sud ne utvrdi njegovu nijansu crne. Istina, moja olovka troši crno mastilo, nedovoljno crno za ono što je Pera uradio u logoru „Buturović Polje“ o čemu prepričavaju još živi svjedoci. Moj je otac u mezar odnio ožiljak ispod oka, za onaj ručni sat „Seiko 5“ pa ne želim iznositi više detalja. Samo poručujem, da ću pisati i dalje istraživati. Tragati za istinom nikada neću stati. Čekat ću pravdu, koja se evo 23 godine krije u tamnim magazama.
Nije me posebno iznenadilo ovo pitanje, nekadašnjeg stanovnika sela Obri, što povremeno navrati, da obiđe groblje i kapelu na Obarskom polju. Pitanjem o zločinu, čiji se odgovori kriju u arhivama tužilaštva i nadležne vlasti, samo je pospješena moja žudnja za istinom. Koristim priliku da se zahvalim čovjeku, koji se kod mojih rođaka raspitivao o meni.To je samo pokazatelj, da zločin što se diktirano čini nevažnim i gura u zaborav, i onaj koji to „nevažno“ piše, postaju uistinu važni. Jer zaborav Bošnjake guta kao živo blato!
Zarad mojih Goričana koji tamo u selu Gorica, u općini Konjic, udaljenom 2,2 kilometra od Buturović Polja, čekaju smrt, ja opet evo pišem. To što svaki put moram topografski pojasniti gdje se to selo nalazi, i ponoviti, da ga samo dva brda dijele od sela Trusine a samo jedno od sela Obri, jeste zbog bezobrazluka aktuelne vlasti koja još uvijek, i 23 godine nakon zločina, nije postavila putokaz. A tamo u selu još ima onih, među kojima je bio i moj rahmetli otac i komšija Bajro, koji su zajedno, dva puta doživjeli torturu i izvođenje pred usta puščane cijevi. Prvi put od ustaša iz Goranskog polja u II svjetskom ratu i u ovom minulom od pripadnika HVO-a u Gorici, a potom u logoru „Buturović Polje“. I ne dočekaše pravdu?!
Pa zašto onda pisati?
Pišem, jer mi se prošle godine putem društvenih mreža javio Dragan, moj drug iz osnovne i srednje škole. Nahvalio i mene i moju porodicu, govoreći kako smo časni i pošteni, a onda me upitao zašto ne pišem o Trusini. Očito, da je moj drug i ovoga puta, lekciju pročitao samo djelimično. Kao na času biologije kod Fatimice, pa bi na pucketanje prstima da dobije dvicu. Ja nikad, zapamti nikad, ne prođem kroz Trusinu a da bar ne usporim vozilo kojim se krećem pored spomen obilježja. Često stanem i odšutim u čast ubijenih stanovnika sela Trusina. Ne mirim se sa stavom da su to uradili pripadnici moga naroda, kako to zvanične politike i zapisivači vole reći. Jer neću ni ja reći, da su mojim najmilijima, to zlo uradili pripadnici tvog naroda, Dragane. Nego ću kazati imenom i prezimenom, sve zločince, jer oni nemaju naciju, niti za Boga znaju. I tu se naši pogledi razlikuju! Samo, ja opet pozivam tebe, na kahvu, kavu ili kafu, svejedno, da je zajedno popijemo i razgovaramo kao ljudi, jer tebe nema na spisku zločinaca.
Ja ću pisati i zbog Petra Anđelića-Pere, sina Tadije i Marice, koji me također, putem društvenih mreža, nađe sa porukom „Ocrnio si me za sva vremena“. Nisam! Niti mu želim biti strana u prepisci, sve dok sud ne utvrdi njegovu nijansu crne. Istina, moja olovka troši crno mastilo, nedovoljno crno za ono što je Pera uradio u logoru „Buturović Polje“ o čemu prepričavaju još živi svjedoci. Moj je otac u mezar odnio ožiljak ispod oka, za onaj ručni sat „Seiko 5“ pa ne želim iznositi više detalja. Samo poručujem, da ću pisati i dalje istraživati. Tragati za istinom nikada neću stati. Čekat ću pravdu, koja se evo 23 godine krije u tamnim magazama.
Selo Gorica
Konačno pišem, jer najodgovorniji u lancu komandovanja, Šagolj Zdravko, zvani Piske, komandant ili ti zapovjednik brigade HVO-a, u čijem su sastavu bili svi oni zločinci, koji su ubili nevine, Mirsada Gabelu, Zaima Keško, Senada Hanića, Šafkiju Šteta, u kući živu zapalili staricu Đemilu Dedić, na pragu kuće svirepo ubili bolesnu staricu Zejnu Zalihić, mora biti pitan. Kako je prije godinu i nešto, zasadio šipurke u rodnoj Kostajnici, uživajući dvije mirovine, neće me iznenaditi ako ove godine, od nadležnih iz vlasti, dobije poticaj za sadnju malina.
Također, tužilaštvo konačno treba ispitati i pozvati na odgovornost, onoga koji je ubio Ćamila Hanića, na jezeru u čamcu u ljeto 1993. godine, nakon povlačenja jedinca HVO-a sa tog prostora. A zna se!
U mome selu Gorica, selu bivših logoraša, iznemoglih ljudi i žena, narušenog zdravlja,bolesni, sa teškim traumama iz logora, bez adekvatnog medicinskog tretmana, svakog 25. aprila u godini, teku potoci suza za najdražima, a pravde nema. Uz lokalnog efendiju, sami, bez političkih figura, koje su se mogle vidjeti prije nekoliko dana u Trusini, i bez medija koji diktirano izbjegavaju Goricu. Oni čekaju PRAVDU! Ali ima Boga! Uzvišenog Gospodara!
Kojem zahvalu činim svakodnevno! Da me nije obuzela mržnja i želja za osvetom. Zahvaljujem Mu što mi podari, da svojom rukom držim olovku i svojom glavom kažem joj, šta će napisati. Često odem na mezar ocu ali i mezare ubijenih Goričana. Prisjećajući se svih prepičavanja događaja, nakupim snage da pišem još više. I neću prestati, dok istina ne dobije svoj epilog, a moji ubijeni i preživjeli Goričani budu imali dostojan spomenik, koji će upozoravati na to, da se desio zločin i pozivati na pamćenje.
Nikad na osvetu!
Niti u jednom ratu kroz historiju, niko iz sela Gorice nije nosio lentu zločinca, niti je zločin igdje počinio. U toj historijskoj činjenici, nalazim puni kredibilitet, da pišem o tom časnom i nevino stradalom narodu. Oni što prešućuju istinu, što se još nadaju da ih ruka pravde neće stići, i oni na vlasti i okolo vlasti, i kadija i kadinica, u čijim laticama „čekaju“ predmeti o počinjenom zločinu i mučenjima u logoru „Buturović Polje“, zarad toga će prije umiranja, morati pojesti i jorgan i dušek. Neće ih ni zemlja htjeti! Baš kao što bi stari u mojoj Hercegovini govorili, kad zmija ugrize insana ili hajvana tokom ljeta, pa joj valja narednu zimu na zemlji provesti. Neće je zemlja! Tako će završiti i svi oni koji nose i samo jedno zrno odgovornosti.A ja? Ko sam ja?
Da onaj vrli pitac, sa početka priče, ne ostane bez odgovora. Ja sam Said, dosupan ljudima i klonem se neljudi. Sin sam Mustafin, koji me poučio dobru, i kako biti zadovoljan s malo, da tuđu voćku ni očima ne milujem. Poučio me, da volim ljude, ma koje vjere bili. Dovoljno da su ljudi! Ostavio mi u amanet, da po lijepom pamtim pokojnog komšiju Ilku, kod kojeg otac zaradi prvu platu, i pokojnog komšiju Vinka Šekeriju, koji ga noću obilazio u logoru i donosio mu duhan. I njegovu porodicu! Bili su to ljudi u vremenu zla. Sam nosim svoj kofer tuge, i bilježim! Molim Gospodara svoga, da mi podari snage na tom putu. I da mi ne umanji osjećaj, dok gledam cvijet koji se otvara i zatvara. Da i dalje slikam leptirove u moje stihovane retke, i sočim voćem raznim u bašči uspomena. Još samo jače istinu da ljubim! Sve do Božije volje! Eto, ja sam taj! Što piše o lijepom! O zlu samo zapisujem! O zločinu u rodnoj mi Gorici, zapisujem i čekam sunce! Jer nakon mraka ipak dođe sunce, a zli će tada ugledati mrak.
Zato ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati…