Tijekom minulih godina bezbroj puta sam čula da ljudi na zalasku života, bez obzira koliko on trajao, kažu da je bio nedopustivo kratak, da je prošao brzo, kao kad udariš dlanom o dlan. Sjećam se jednog starca koji je kad sam bila mladi ljekar bio prešao devedesetu. – Sinko, – rekao mi jednom prilikom – znaš kako su prošle? Kao da sam na jedna vrata ušao, a na druga izašao. Tada nisam bila baš uvjerena u to, sad kad sam od mladosti daleko, kad je starost već sjela za vrat, vjerujem još manje. Čini mi se da je moj život već trajao predugo.
Umorna sam. Od čega, pitate li se? Od svega, rekla bih, od sebe i samog života ponajviše. Pada mi na pamet nešto što sam napisala u jednoj priči. Pita dječak neku nesretnu ženu koliko ima godina (ne zna šta bi je drugo pitao), a ona veli – Šta ti misliš?
Dječak je gleda, gleda, pa kaže:
– Stotinu i pedeset.
– Četers i pet – kaže žena.
Kod mene je upravo obrnuto. Kad bih nekoga upitala šta misli koliko imam godina, možda bi rekao – četrdeset i pet. Šta mi vrijedi kad se osjećam kao da imam stotinu i pedeset.
Ne kažem da nije bilo sunčanih dana, varnica istinske sreće, povremenih radosti, zadovoljstava, duševnog mira, ali je bilo neuporedivo više briga (koje ništa nisu promijenile), muka, lomova, bolova, nemira koji ništa nisu umirili, nesanih noći, strahova koji ništa nisu spriječili, neizvjesnosti koje ubijaju gore i teže od bilo koje izvjesnosti. Sad, kad podvlačim crtu ispod svog života, pomirena sa sobom i sa svijetom, razmišljam gdje se to čovjek može osjećati najspokojnijim da tamo provede ono vrijeme koje mu je još ostalo do odlaska u vječna lovišta. Ima li, i ako ima, gdje je ta neka tiha luka u koju će usidriti svoj brod i gdje će osjetiti onu toplinu koju osjeća ruka u nekoj drugoj dragoj ruci, onaj mir koji osjeća majka kad u postelju spušta usnulo dijete?
Imala sam tri doma, tri sidrišta u kojim sam bila sigurna i sretna, zaštićena od svih bura i neverina. Prvi u zavičaju, u rodnom selu gdje me jednog sparnog augustovskoga dana na svijet donijela moja majka, sama, bez ičije pomoći, povila, podojila i stavila u bešiku u kojoj su odljuljane dvije moje starije sestre pa izašla da nastavi skupljati sijeno. Drugi je bio roditeljski dom u kojem sam provela djetinjstvo i najljepše godine mladosti, kuća u ulici Dvadeset prvog maja 252 u Sarajevu, i treći – gnijezdo koje sam svila sa čovjekom koga sam voljela i kojega i danas jednako, možda i više volim, gnijezdo u kojem su rođeni naši ptići, u Travniku. Rođeni, dorasli i odletjeli da prave vlastita gnijezda. Ovaj stan koji se dok su oni odrastali činio premalen, sad se, kad bolujemo od sindroma praznog gnijezda, čini prevelik. Kao da ni ja na neki čudan način koji ni samoj sebi ne umijem objasniti više ne pripadam ovdje. Tišina je preglasna. Koliko puta sam zasuzila pred vratima na kojim su od slova izrezanih od papira nalijepljena imena moje djece i našeg psa. Sin i kćerka žive svoje živote, minula je godina od kada je psić uginuo i kako je ukopan ispod breze u našoj bašči. A dijelio je sa nama radosti i tuge i zalogaje više od petnaest godina.
Djeca dođu rijetko i ostanu kratko. To je moja strana priče. Oni misle da dođu često i da ostanu dugo. Tačno je i jedno i drugo. Samo je pitanje perspektive.
Dosadila mi je buka s ulice koja vodi ispod prozora. Preglasno tutnje kamioni, trube automobili, zavijaju alarmi na parkiranim automobilima noću, preglasno se čuje muzika sa autoradiokasetofona. Dosadio mi je i gaj na koga puca pogled s prozora i balkona. Nije da nije lijep, ali gledam ga više od trideset godina. To je dovoljno, to je previše. Uvijek je isti, samo se boje mijenjaju – zeleno, šareno, crno, bijelo, pa opet iznova, zeleno, šareno… zavisno od godišnjeg doba. Slavuji u njemu prekrasno pjevaju osobito u majskim noćima, žmirkaju svici, brblja lišće… Godine prolaze, sve se mijenja sem kamenja i gaja. I kad sam imala dvadeset pet bio je isti. Isti je i sad kad sam stara, umorna, slaba… Sita sam i rječice koja se lijeno vuče kroz prljavo korito i bezvoljno valja (gdje?) svo smeće koje joj ljudi bacaju u talase. Htjela bih otići nekamo drugdje ne da počnem nešto iz početka, nikad nema novog početka, tek da nađem malo spokoja. Da ostavim ovaj grad, ovo nebo i rijeku i tužne ptice u gaju, ponovo prelistam požutjele stranice onoga što je davno prošlo, gledam sebe u ogledalu vlastite savjesti u kome lice više nije ni mlado ni bezazleno. Davno sam zaigrala drugo poluvrijeme, dosta mi je, treba da me zamijeni rezervni igrač s klupe. Kao da je čitav život bio tek predigra, predgovor, preludij, kolokvij za finale koje se činilo jako daleko. Otišla bih nekamo gdje se ništa ne bi zbivalo, sve ladice mozga u koje sam spremala svoje uspomene, tuge, radosti, slutnje, strepnje, ljubavi, gubitke, su prepune. Nema više mjesta da spremim bilo što.
Da pođem roditeljskoj kući?
Bila je lijepa. Bila je topla. Bila je moja. Bila je dovoljno velika za nas šestoro. Imala je prekrasan vrt. Iz nje su me ispratili roditelji osamnaestog novembra sedamdeset pete kada sam sama u život zakoračila, u nju sam se uvijek s radošću vraćala. Čekale su me raširene ruke oca i majke. Roditelja više nema. Otac je umro od starosti i bolesti, majka još nije bila ni bolesna ni stara kad joj je nit života u koraku prekinuo geler granate. Dvije su granate pogodile kuću, teško je ranile, posjekle stabla borova… Vrt je pretvoren u prašumu, sasvim podivljao, u ruševnoj kući žive još samo miševi i pauci… Nisam otišla tamo od majčine pogibije. Nikad ni neću otići. Ovo srce ne bi izdržalo. Slabo je i maleno. Stisnuta šaka mi je mala, kažu da je srce te veličine. Da bar imam neku mušku ručerdu, onda bih možda mogla…
Da se vratim u zavičaj, u rodno selo gdje sam ugledala svijet a otišla sasvim malena, prije nego sam mogla osjetiti njegove čari? Osjetila sam ih kasnije, kad sam porasla, dok sam tamo provodila školske raspuste. Malene kuće pokrivene šindrom, poredane bez ikakvog reda i zakona, seoski trg na kome su se igrala musava i čupava djeca. Jednako musava i čupava utopila bih se među njih.
Gradili smo kule male nevine radosti.
Travnik,15.06.2008. Nura Bazdulj-Hubijar
Nastavlja se