Priča Darija Srne i njegovog oca Uzeira bez ikakvih intervencija, ispričana tačno onako kako se dogodila, mogla bi poslužiti kao scenarij najintrigantnijih holivudskih filmova.
Iako je zaljubljenicima u nogomet životni put porodice Srna dobro poznat, šira javnost vjerovatno ne zna za nevjerovatne tragedije koje je Srnin otac Uzeir doživio.
Priča je to koja je svojedobno zaintrigirala i novinare britanskih The Guardiana i Telegrapha koji su na svojim stranicama objavili detalje života Uzeira Srne koje trebate dvaput pročitati da biste u njih povjerovali.
Njegov put započeo je u malenom selu Gornji Stopići u istočnoj Bosni 1940. godine. Samo godinu dana kasnije ovim je područjem bjesnio Drugi svjetski rat zbog čega je većina stanovnika pobjegla te su se, ne znajući što ih čeka, u selo vratili tek 1941. godine.
Misleći da je rat konačno gotov, stanovnici Stopića pokušali su izgraditi što je srušeno, samo da bi jednu večer u selo upali četnici i spalili ga do temelja. Malenog Uzeira tada je spasio njegov otac koji je, zajedno s Uzeirovim bratom Safetom, pred četnicima pobjegao u šumu.
Nažalost, njegova majka nije bila te sreće. Trudna s četvrtim djetetom, ostala je u selu gdje je 1941. godine živa spaljena zajedno sa kćerkom.
Uzeir je s ocem i bratom pobjegao u Bosanski Šamac, ali u sveopćem kaosu koji je uslijedio biva odvojen od obitelji i, pod okolnostima koje nikad nisu do kraja razjašnjene, završava u Sarajevu, a zatim i u sirotištu u Sloveniji.
Tamo ga je usvojila porodica policajca iz Murske Sobote te je Uzeir Srna na jedno kratko vrijeme postao – Mirko Kelenc.
Otprilike u to vrijeme u Bosanskom Šamcu Uzeirov otac radio je kao konobar u malenom kafiću kada ga je pogodio zalutali metak i na mjestu usmrtio. Uzeir je tada ostao bez majke i oca, a njihove grobove nikad nije pronašao.
Sve što mu je ostalo od porodice bio je brat Safet koji se priključio vojsci, ali nikad nije zaboravio na malenog brata. Gdje god da je išao raspitivao se o Uzeiru, dvije godine bez ikakvog uspjeha, sve dok nije premješten u Niš gdje mu je zapovjednik bio Slovenac koji je igrom slučaja čuo za nekakvo siroče iz Bosne koje jeusvojila porodica u Murskoj Soboti.
Safet je istog trenutka zatražio dopust i zaputio se u Sloveniju gdje je nakon nekoliko sedmica uspio pronaći Uzeira i nagovoriti udomitelje da mu predaju dječaka iako su ovi insistirali da će u Sloveniji imati bolji život.
– Jedna od stvari koje se najbolje sjećam iz tih godina bila je glad. Konstantna glad – izjavio je novinaru Guardiana jednom prilikom Uzeir Srna koji je, gledajući prijatelje iz škole kako jedu kruh odlučio postati – pekar.
Nakon toga kontaktirala ga je rodbina iz Sarajeva, a Uzeir je s prvom pekarskom plaćom kupio cipele, jaknu i kartu za voz do Sarajeva.
– Došao sam tamo, ali nisam imao pojma gdje žive. Nakon izlaska s perona šetao sam satima po nepoznatom gradu dok nisam nabasao na njihovu kuću – prepričao je Uzeir svoj novi početak.
Nakon nekoliko mjeseci u Sarajevu se uspio zaposliti kao pekar, a tu je počeo i igrati nogomet. Kao golman FK Sarajeva. Međutim, tu se nije zadržao dugo. Već nakon par mjeseci prijavio se u vojsku i završio u Busovači, malenom gradiću u centralnoj Bosni, te počeo igrati za lokalni klub Jedinstvo.
Nakon jedne utakmice protiv Čelika, gostujući trener pitao ga je želi li igrati za njih. Uzeir, pustolov po prirodi, odmah je pristao, a jedna od prvih utakmica Čelika bilo je gostovanje protiv Neretve u Metkoviću gdje se ispisalo novo nevjerovatno poglavlje priče Uzeira Srne.
Naime, netom prije utakmice jedini golman Neretve se povrijedio i domaćini su čelnike Čelika zamolili da im ustupe svog rezervnog golmana. Uzeir je, naravno, spremno uskočio, a na golu je bio toliko dobar da su iz Neretve inzistirali da ostane igrati za njih što je on i učinio.
Nedugo zatim oženio se za Metkovku Nadu i dobio sina Renata. No, ni u dolini Neretve nije se dugo zadržao. Nakon raspada braka otišao je u Francusku gdje je jedno vrijeme igrao i radio, a nakon četiri godine opet se vratio u Metković gdje se oženio za Milku s kojom je dobio dva sina – Igora i Darija.
U Metkoviću je radio kao vozač kamiona da bi se naposljetku skrasio kao trener u Neretvi gdje je karijeru upravo počinjao njegov sin Darijo, prenosi Slobodna Dalmacija.
– Darijo je od malena bio talentiran za sve. Rukomet, nogomet, stolni tenis… Jednog dana došao je iz škole i rekao mi da mu je učitelj savjetovao da se ostavi nogometa i prebaci na košarku – izjavio je jednom prilikom Uzeir.
Srećom, Darijo i otac odlučili su ignorirati trenera te se maksimalno posvetili razvoju njegovih nogometnih vještina.
Vijest o talentiranom dječaku iz Metkovića brzo se proširila Hrvatskom te su za njega uskoro postali zainteresirani iz tadašnjeg Varteksa, Zagreba i Dinama.
Uzeir je već skoro bio odlučio da Darijo nastavi karijeru u Varteksu kad je u njihovu kuću došao Ivan Gudelj i dječaku ponudio probu u Hajduku.
Ponudu su prihvatili iako je to, sjeća se Uzeir, za njih bio veliki rizik. U jeku rata niko nije znao kako će nova sredina prihvatiti malenog muslimana. Osjećali su se nepoželjno, a Uzeir je više puta naglasio kako su treneri u Hajduku više puta od njega otvoreno tražili novac da Darijo zaigra.
– Srećom, bio je toliko talentiran da su ga i bez novca odlučili zadržati – prenosi Guardian Uzeirovu izjavu.
Od ovog dijela, nevjerovatna priča porodica Srna već je poznata svima. Nakon uspješne karijere u Hajduku Darijo je prešao u Shakhtar gdje je u 13 godina zaradio status legende.
S dovoljno novca, ocu Uzeiru konačno je pod stare dane mogao priuštiti malo mira.
– Kupio sam mu auto, omogućio mu sve što mu treba. Ponosan sam što barem sada može uživati bez stresa, bez da razmišlja o novcu. Nikad se neću moći odužiti dovoljno ni njemu, ni ostatku porodice zbog svega što su žrtvovali za moj uspjeh – izjavio je jednom prilikom Srna koji, kako je poznato, svaki svoj pogodak posvećuje bratu Igoru, ali i ocu Uzeiru bez čije žrtve njegovi snovi nikad ne bi postali stvarnost.
(Faktor.ba)