“Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga osim Allaha. Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik. Dođite na namaz. Dođite na spas. Namaz je bolji od spavanja. Allah je najveći. Nema Boga osim Allaha”. Riječi su to kojima je Bilal ibn Rebbah ili Bilal Habešija prvi put u historiji islama pozvao vjernike na namaz. Riječi su to kojima mujezini i danas sa džamija pozivaju na molitvu. Ovo je priča o njima – mujezinima Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.
Ezan, bez sumnje zauzima važno mjesto u vjerskom, društvenom i kulturnom životu muslimana. U našoj zemlji vrlo često čak i oni koji nisu muslimani kada čuju ezan prekinu nakratko poslove koje u tom momentu obavljaju i saslušaju mujezina. Mujezin nije samo čovjek koji vjernike obavještava da je došlo određeno doba dana i da treba poći na molitvu, mujezin veliča Boga i govori lijepe riječi o Njemu. “A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: Ja sam doista musliman”, ajet je Kur'anske sure Fussilet.
Svaka džamija ima svoju munaru ili minaret sa koje se pet puta dnevno čuje poziv na činjenje sedžde Svevišnjem. Centralna sarajevska, ali i bosanskohercegovačka džamija, poznata kao Begova ili Gazi Husrev-begova, ima pet mujezina. Dvojica njih su hafizi. Jedan od njih, hafiz Vehbija Šećerović, već 40 godina poziva vjernike na namaz.
Kada su ashabi pitali poslanika Muhammeda kako će se oglašavati i pozivati na namaz, odlučeno je da to bude upravo kao što se čini i danas. “Ponosan sam što pripadam toj grupi ljudi koji pozivaju na namaz”, kaže naš sagovornik, hafiz Šećerović.
40 godina pozivanja na molitvu
“Onaj ko ide na hadž, ako nije krenuo istinski da obavi petu islamsku dužnost, on ono što vidi doživi samo kao obične građevine. Isto tako, ako se čovjek popne na minaret i prouči ezan samo zato što mu je to dužnost, onda on nema nikakav osjećaj. Meni je taj osjećaj uvijek kao da sam se prvi put popeo na munaru ili kao da mi je posljednji put. To je osjećaj nadanja da ću se, ako Bog da, tamo u džennetu sresti sa Bilalom Habešijom”, priča naš sagovornik.
Bilo je vremena kada je minaret bio okovan ledom, ali su se mujezini penjali da prouče ezan. Isti je slučaj i kada su u pitanju ratovi koji su se odvijali na ovim prostorima od vremena gradnje džamije pa do sada.
“Ni u toku posljednje agresije na BiH u ovoj džamiji se klanjanje namaza nije prekidalo. Nikada se nije prekidalo učenje ezana otkad džamija postoji. Danas je 11. juli, znamo šta to znači za Bošnjake, ja osjećam šta to znači, jer sam tokom rata izgubio 15 članova porodice, sina, majku…, ali svaki put kada učim ezan doživljam novu radost”, kaže mujezin koji taj posao obavlja dugih 40 godina.
Duže od hafiza Šećerovića je mujezinio samo Muhamed Sirćo. Tu dužnost u Begovoj džamiji obavljao je 63 godine.
U džamiji je sve uređeno vakufnamom Husrev-bega, pa i raspored mujezina za učenje ezana. Sve funkcionira potpuno skladno tako da se u svakom momentu zna kad je čiji red da izlazi na minaret.
Postati mujezinom Begove džamije je velika čast. Uprava džamije bira mujezine, a oni moraju imati lijep glas, lijepo ponašanje i živjeti potpuno u skladu sa islamom.
“Glavni mujezini trebaju biti i hafizi da bi mogli ući u mihrab da zamijene imama koji je također hafiz. U Begovu džamiju dolaze zvanice, ugledni gosti i naravno svi drugi muslimani. Da biste obavljali ovaj posao prvenstveno morate biti vjernik i imati uzorno ponašanje, pa onda sve ostalo”, dodaje hafiz Šećerović.
Priča nam kako je do sada 15 puta išao na hadž te da je vidio kako ezane uče tamošnji mujezini. Posluže se, kaže, mikrofonom da bi ih svi čuli, što je uredu, ali “novotarije sa puštanjem ezana na CD-u mi se ne sviđaju, ne znam čemu to”.
Učenje ezana je čast ukazana muslimanu
“Namaz je živ, imam je živ, vjernici su živi, pa neka bude i ezan. Moja poruka svima je da uče svaki put ezan, a ne da puštaju već snimljeni”, savjetuje hafiz.
U 40 godina službe u Begovoj džamiji svašta je ovaj mujezin doživio. Bilo je i onih teških trenutaka među kojima se izdvaja jedan tragični događaj.
“Početkom 80-ih već su počele pripreme za Olimpijadu i do tada se vrata minareta nisu zaključavala. Tog dana popeo sam se da proučim ezan za podne namaz, a za mnom je krenuo čovjek. Pratio me sa jedne strane šerefeta i kada sam došao negdje do pola ezana on je skočio sa minareta. Bio je odmah mrtav. To je za mene bio užasan šok, međutim nakon nekoliko dana njegova porodica je došla u džamiju i kazali su nam da je on to već pokušavao i ranije. To je tragičan događaj koji mi se urezao u sjećanje, ali narod kakav jeste, tad je već smislio vic. Pričali su kako je već počela muslimanska Olimpijada i da su na redu prvo skokovi sa minareta. Ostalo mi je to u sjećanju, onako upečatljivo. U ratu 1992. sam se popeo gore i jednom je ‘sijač smrti’ sasuo po meni, jedva sam umakao. Tada sam samo pola ezana proučio. Desilo se i to da je jedne prilike bio mraz i stepenište unutar minareta je bilo jako sklisko, tako da sam pao i otpola munare sletio dolje. Naravno, više je lijepih trenutaka, recimo kada je ramazan za 27. noć. Ponosan sam što sam tu i što pripadam ummetu Muhameda a.s.”, kaže hafiz.
Drugi njegov kolega koji također zna Kur'an napamet, Izudin Džaka, mujezini već 15 godina. Godinama je bio vezan za Begovu džamiju, tu je učio hifz, tu je bila i njegova hafiska dova…
“Stjecajem okolnosti sam ostao tu. Učenje ezana ovdje je meni naravno i obaveza, ali ja to doživljavam kao veliku čast, koju dijelim sa ostalim kolegama. Uvjek se sjetim prvog puta kada sam se penjao na munaru, brojao sam tada stepenice”, kaže hafiz Džaka.
Otkriva još jedan detalj. Kaže, još je Husrev-begovom vakufnamom predviđeno da, u slučaju velikog nevremena, mujezin može ezan proučiti i penjući se na kamen koji stoji u haremu, ispred ulaza u džamiju.
Osim najstarijeg mujezina Šećerovića i Džake, uz 124 stepenice minareta Husrev-begove džamije visokog 45 metara penju se i mujezini Amar Efendić, Sadžid Šljivić i Elvedin Šabanović.