Nakon duge priče o politici i ratu
o uzrocima srpskog fašizma
i pomora što ga,na oči Svijeta,
Čini nad pitomim narodom dobrih
Bošnjana
Kažem novinaru iz Milana,
na svome talijanskom jeziku,
kako sam,ne tako davno,88.godine,
bio u njegovom gradu i izgovorio
u sebi jednu,
nikad zapisanu pjesmicu
–Biste li se mogli sjetiti tih stihova,
ako Vam nije nelagodno,meni je to
jako važno,ja sam,znate rođen u Milanu?
Naturalmente,velim
Ja sve svoje stihove
pamtim,io sono-come si dice,KAŽNJEN?
Ja sam…sjećanjem nagrađen i kažnjen,
ono je jedino moje imanje,i ničega
drugog nemam,baš kao ni razloga
za nelagodu i stid.Ovako kazuje,
nezapisana
moja molitva iz Milana
Učini da umrem
ovog časa,Bože.
Samo ostavi
moje oči
na svijetu
Neka gledaju
kako Piacom Duomo
prolaze žene.
Trajala je,u njegovom oku,
nekakva zdrava i plemenita tuga,
dok se moja bol,iz bosanskoga,
u njegov jezik pretakala.
Biste li danas—u svijetlu ovog užasa
mijenjali nešto u Vašoj pjesmi?
Sve drugo mijenjam,
ali ne mijenjam ništa,
ni slova jednoga,
u pjesmi o ljubavi i žudnji.
Izbor:Kemal Mahić