Povodom godišnjice smrti akademskog slikara(19.10.2008) Hame Ibrulja-našeg Hamleta donosimo kritički tekst g.Ivana Vukoje koji je objavljen u vodiču izložbe priređene u hotelu Holiday Inn u Sarajevu u saradnji sa Galerijom LM Maribor od 17.-27.5.1999.
TOPLINOM LJUDSKOSTI ZAGLEDAN U SVIJET
„Pod ovim gore ispisanim naslovom Vojislav Vujanović je 1989.godine objavio tekst povodom jedne izložbe Miroslaca Bilaća.Nije mi namjera uspoređivati slikarstvo Hame Ibrulja i Miroslava Bilaća,premda imaju dosta toga zajedničkog,niti ih na bilo koji drugih način dovoditi u vezu.Ipak,razlog preuzimanja ispisanog i spomenutog naslova je višestruk.Prvi je taj da mi se jako sviđa taj izraz.Drugi,što mislim da on precizno a ipak razigrano pogađa u samu bit onog unutarnjeg raspoloženja,onog duševnog ugođaja iz kojeg onda slikarskim umijećem Hamo Ibrulj stvara sliku.Treći,što je ovaj postupak preuzimanja,citatnosti,fragmentarnosti,karakterističan za većinu suvremenih umjetnika i estetičara,a i naš ga Hamo ponekad koristi,pogotovo u svojim posljednjim ciklusima.
Krenimo,ipak,od ishodišta.Od ono malo duše koja ostaje zatvorena za dramu egzistencije i trivijalnosti svakodnevnice.Od onog dijela duše u kojem pronalazimo našu vlastitu samost,ili ona pronalazi nas.I tada počinjemo sanjati,a da prije toga nismo zaspali.Tada ono što zovemo život i stvarnost doživljavamo kao san,a san otkrivamo kao najživotniju stvarnost.Tada sanjamo Svijet i Svijet sanja nas.Ovisno o vrsti paradigmatskih naočala kroz koje promatramo Svijet,netko za takvo stanje može kazati imaginacija,netko:vizija,treći:halucinacija,a četvrti ulaz u astralni svijet.Ili,jedrenje prostranstvima duže nošeno vjetrom duha.Svejedno,granica koja razdvajajući spaja nas i te svjetove,i ono jedino za što se može uhvatiti naša(samosvijest u takvim stanjima jest:slika.Živa slika.I prilika-da se za nešto uhvatimo.Sretni što smo se pronašli,nakon nekog vremena tu sliku zarobimo osjećajima,sistematiziramo mislima,snagom volje smo davno prije završili akademiju,opremili dalje i već možemo s kistom u ruci ispred nemarno zategnutog platna.
I mic po mic,potez po potez,kava,cigareta,pelinkovac,pogled sa strane,dva koraka natrag,nakrivimo glavu i kažemo:to je to.Stavljamo crne sunčane naočale,s obje ruke podignemo kosu,pa kad već spuštamo ruke,spustimo i onu istu kosu i krenemo u grad.I tu se izgubimo.Poneko samo prepozna Hamu i klimajući glavom prema njemu,onako usput,ustreptaloj prijateljici kaže:To je Hamo.Onaj slikar.Dobar tip.Ekipa smo mi.Ali,pritom misli na sebe i Hamu.A gdje smo tu mi?Mi koji smo s njime sanjali,mazali,pili,stavljali naočale.
Nakon što je čarolija prestala,kao sneni puževi izvlačimo se iz naših virtualnih kućišta,trepćući odvraćamo glave od Haminih slika i kažemo:Hej,bog!I ti si tu?*Oće biti domjenak poslije?Naravno.Hamo je dobar čovjek.I dobar slikar.I posvećujem mu ovu pjesmu od Adya,jer znam da ga svaka slika boli.
Endre Ady: VOLIO BIH DA ME VOLE
Ni potomak,ni predak davni
ni srodnik,ni znanac slavni
nisam ja ničiji,
nisam ja ničiji.
Ko svaki sam čovjek:uzvišenost trajna,
sjeverni pol,stranac i tajna,
ponoćna svjetlost daleka
ponoćna svjetlost daleka.
Al*,avaj,ne mogu ovako opstati,
htio bih sebe već jednom odati,
da svi me vide,
da svi me vide.
Zato me svaka pjesma boli,
volio bih da me neko voli
i da budem nečiji,
budem nečiji.
Autor:Ivan Vukoja
Pripremio:Kemal Mahić
