Bošnjaci su južnoslavenski narod čije su domovinske zemlje,prije svega Bosna i Hercegovina,a zatim Srbija i Crna Gora,dok u zemljama iseljenja žive i u bližem,i daljem susjedstvu(Hrvatska,Slovenija,Makedonija),te u čitavom nizu zemalja u svijetu(posebno je u ranijem razdoblju u tom smislu bila značajna Turska,a u novije doba Njemačka).
Nazivima Bošnjak i Bošnjaci-koji su se u narodnim govorima i u pismenom saobraćanju ustalili u osmanskom razdoblju-predhodili su tokom srednjeg vijeka nazivi Bošnjanin i Bošnjani.Etnici Bošnjanin i Bošnjak,nastalim prema imenu zemlje(Bosna),izvedeni su iz osnove Bosna sufiksima-anin(janin:Bošnjanin),te –ak(jak:Bošnjak),s tim što se u oba primjera pojavljuje jotirana osnova,sa izmjenama(strujno zubnog)suglasnika s (ispred prednjonepčanog nj<n+j) u (strujni prednjonepčani)suglasnik š(tj.izvršeno je jednačenje po mjestu tvorbe.
Oblik Bošnjanin prvi put se u pisanom vidu nalazi u carskoj tituli Manojla Komnina iz 1166.godine.Najraniji pisani trag za oblik Bošnjak susreće se s početka XVI st. U djelu Molitva suprotiva Turkom,gdje je M.Marulić pjevao:
„Boj su bili š njima Hrvati,Bošnjaci
Grci ter Latini,Srblji ter Poljaci…“
Uz prijevod Novoga zavjeta,koji su južnoslavenski protestanti glagoljicom tiskali u Urachu 1562.,u predgovori stoji:
„Jasno li s tim našim tumačenjem svim slovenskim jezicima ljudem služiti hoteli,
Najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom,
Potom takojše Bošnjakom,Bezjakom,Srbljanim i Bulgarom.“
Na prijelazu iz druge u treću deceniju XVII st.I.Gundulić spominje i skupno učešće bošnjačkih junaka u hožinskom boju:
„Na konjijeh sve Bošnjaci/sjahu svijetlo odjeveni,/zatočnici hrli i jaci,/konjanici sve hrabreni.“
Narodno ime Bošnjak susreće se i u djelima različitih pisaca u osmanskom razdoblju,slavenskih i drugih,kao što su Bartol Kašić,Evlija Čelebi,Smiri Hasan-efendija,Jakov Pejačević,Andrija Kačić Miošić,Dositej Obradović,Vuk Karadžić i dr.
Kroz sve vrijeme osmanske uprave naziv Bošnjak,prilagođen turskom jeziku,koristi se u službenim spisima,u različitim oblicima(Bosnaklar,Bosnak taifesi,Bosnaki takimi,Bosnaki karm,sve u značenju Bošnjaci,odnosno bošnjački narod).
Pri kraju osmanskog razdoblja,tražeći načina da ponište učinke narastajuće nacionalne propagande iz Beograda i Zagreba,koja je imala za cilj nacionalno buđenje pravoslavaca i katolika u Bosni,osmanska vlast pokušala je da na ideji bošnjaštva,kao međuvjerske kategorije,okupi i muslimane,i pravoslavce,i katolike.Zamisao da se kroz bošnjaštvo/bosanstvo riješi goruće nacionalno pitanje u Bosni još žustrije je prihvatila a-u vlast,posebno kroz djelovanje B.Kallaya.Takvo nuđenje i nametanje imena Bošnjak-koje su odlučno odbijali nacionalno probuđeni bosanski pravoslavci i katolici-na jednoj strani,te stalno djelovanje na pridobijanju Bošnjaka na srpsku ili hrvatsku stranu,na drugoj,dovelo je dotle da je ovaj narod potražio učešće u vjerskom imenu musliman kao etničkom,napustivši svoje višestoljetno historijsko ime u kojem je bilo jasno sadržana veza sa domovinom Bosnom.
Čak se i u listu Bošnjak-pokrenutom s ciljem da promiče ideju bošnjaštva(bosanstva) i podržavanom na toj osnovi od Zemaljske vlade-odustaje u to vrijeme od narodnog imena Bošnjak,koje biva zamijenjeno vjerskim imenom(musliman).
Ili,kako je to objasnio historičar Mustafa Imamović:“Narod je iz svakodnevne životne prakse i iskustva osjetio da se u novim prilikama u odnosu na pravoslavce i katolike,tj.Srbe i Hrvate,sa kojim dijeli isti egzistencijalni prostor može u političkom i kulturnom pogledu ravnopravno odrediti jedino imenom Musliman.“
Od prijelomnog trenutka u kulturno-političkom i nacionalnom preporodu Bošnjaka na razmeđu stoljeća-koji se podudara sa početkom borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Bošnjaka i pokretanjem prvog bošnjačkog književnog časopisa „Behar“-novo se ime za bošnjački narod ustaljuje u svakidašnjoj upotrebi.“Od tada riječ Musliman i muslimanski dobijaju u BiH,a skoro istovremeno i u Sandžaku,znatno šire značenje od oznake pripadnika islama.Tako već od kraja XIX st.sve političke organizacije i stranke,kulturne i privredne ustanove,sportska društva,čitaonice i ostala pregnuća i poduzeća koja se osnivaju i nastaju među bosanskim muslimanima imaju u svom nazivu isključivo atribut muslimanski“(M.Imamović).U isto vrijeme odlučno su odbačeni oblici imena za bošnjački narod-u osnovi neprimjereni i uvredljivi-koje je bila počela koristiti a-u vlast i njezina publicistika:Muhamedovac i Muhamedanac,u kojima je sadržano poimanje temeljnih zasada islama.
Poistovjećujući Bošnjake po vjerskoj i državnopravnoj osnovi sa Turcima,tokom osmanskog razdoblja i kasnije,među samim narodom i u usmenoj epici,u srpskoj i hrvatskoj literaturi,u pučkim govorima te u stranoj literaturi korišten je za bošnjački narod također neprimjeren naziv Turci.Za sve vrijeme narodno ime Bošnjak zadržalo se u bosanskim govorima i u usmenoj književnosti,među bošnjačkim stanovništvom Sandžaka i dijelova Crne Gore,te posebno među iseljenicima u Turskoj,koji su za sebe bez izuzetka tvrdili da su Bošnjaci te da govore bosanski.(…)
Izvor:STAV