Vlastimir MIJOVIĆ
Uigrana šema se nastavlja. Prvo se vlast Republike Srpske posere po Ustavu, po Dejtonu, po žrtvama ratnih zločina i genocida, po etničkoj toleranciji… Potom se oštećeni ili uvrijeđeni poseru po njihovom primitivizmu i nemoralu, skupa sa javnošću i predstavnicima međunarodne zajednice.
Na kraju se u vodokotlić pusti voda i govna nestanu kao da ih nije ni bilo, presele se u septičku jamu, danas već ko zna koliko napunjenu. Pitam se, da li i prepunjenu, toliko da se smrad više ni vatrogasnim šmrkovima ne može razagnati?
Uljudnije rečeno, je li “dara” prevršila mjeru sa skupštinskim priznanjima koja je RS ove sedmice uručila svojim doajenima i herojima, inače presuđenim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i Biljani Plavšić?
Ne bi se reklo. Prije desetak godina, na primjer, srpski politički gafovi izazivali su mnogo vatrenije reakcije bošnjačke politike. I javnost je na njih tada reagovala burnije i duže. Međunarodna zajednica je znala i priprijetiti, u stilu: ako se ovo još jednom ponovi…
U međuvremenu se sve otrcalo i ofucalo. Nema šta srpskoentitetska politika, pod Dodikovim vođstvom, nije izvrgnula šprdnji, a da se nije dogodilo apsolutno ništa od onoga što takvo ponašanje zaslužuje. Samo su uprazno ispucavani kilometri ogorčenih riječi; verbalno jakih, ali posljedično potpuno nemoćnih.
Hoćemo li uskoro biti svjedoci neke nove skupštinske odluke kojom će se, na primjer, odrediti obaveza nesrpskog stanovništva u RS da nosi žute ili neke druge trake?
Nakon parlamentarne glorifikacije zločinačke trojke, s kojom se po zlu može porediti još samo Ratko Mladić, srpska politika možda je zapala u ćorsokak. I sva bujna i pogana mašta Milorada Dodika i njegovih političkih pomagača na velikom je ispitu da smisli neku novu uvredu ili političku diverziju kojom bi se “dostojno” nastavio dosadašnji prljavi niz.
Ili razbijačkoj i fašisoidnoj politici nema kraja, pa ćemo uskoro biti svjedoci neke nove skupštinske odluke kojom će se, na primjer, odrediti obaveza nesrpskog stanovništva u RS da nosi žute ili neke druge trake! Možda naglo osvane i jutro u kojem će biti obnarodovano samoproglašenje nezavisnosti Republike Srpske!
Pretjerujem!? Ne bih rekao. Otela se ta politička žgadija svakoj pameti i razumu, na bruku i sramotu vlastitom narodu, a na muku čitavoj Bosni i Hercegovini. Kako su dosad radili, oni bi, da je imaju, i atomsku bombu upotrijebili prije neuračunljivog južnokorejskog diktatora. Ništa je za njih uvesti one trake ili preko noći se otcijepiti od matične države. Dodika vjerovatno svrbe prsti da što prije potpiše neki takav ukaz, osokoljen činjenicom da zbog svih dosad počinjenih političkih diverzija i gadurija ni njemu ni RS-u nije uzfalila ni dlaka sa glave.
Sve nemušte reakcije na njihovu izazivačku i huškačku politiku zvanična Banja Luka tretira kao znak slabosti svojih rivala, javnosti i svjetskih velesila. Stoga u razmetljivoj ratobornosti, nemoralu i papanluku postaje sve raskalašnija, bez šanse da u tom bauljanju samu sebe zaustavi. Staće ona jedino ako se pred njom ispriječi neko veliko, neprelazno: Stop!
Koliko dugo ovaj konopac još može da se rasteže i, drugo, kad pukne – kome će onda biti uveden embargo na oružje?
Nije pitanje, dakle, treba li i zašto privesti razumu srpsko političko vođstvo. Ono je već prepunilo sve bonuse. Jedino pravo pitanje je, u stvari, postoji li ta Stop-snaga i, ako postoji, hoće li ona biti pokrenuta?
Snaga sigurno postoji. No, sudeći po reakcijama na ovosedmični bal haških vampira, taj tenk neće skoro napuštati garažu, ako iz nje ikad i izađe. Riječ je, dabome, o međunarodnoj zajednici, o svjetskim velesilama koje imaju i moć i sredstva i prava (data joj u Dejtonu) da zaustave i uklone političke zloradnike koji temperaturu u BiH, polako ali sigurno, dižu ka tački usijanja. Slušaćemo ih i ubuduće kako nam poručuju da je rješenje samo u našim rukama, u međusobnom dogovoru “tri strane”.
Svjesni su oni, kao što je svjesna i javnost, da takvog dogovora u doglednom roku neće biti. Unutrašnjim snagama jedino bi se do rješenja moglo doći tučom, manje ili više masovnom, pa ko koga! Kalkulišu li stranci i makljažu kao domaće rješenje?
Izvinite na uznemiravanju, ali sve govori da upravo ka tome idemo, da nas i stranci u tom pravcu podgurkuju. Samo mi nije jasno koliko dugo ovaj konopac još može da se rasteže i, drugo, kad pukne – kome će onda biti uveden embargo na oružje?
Vlastimir Mijovic