Fuad Dedić, rođen je 23.aprila, 1971.godine, u Zenici, od majke Hanke i oca Ferida, kao drugo dijete, pored starijeg brata Ferhata. Odrastao u kući preko puta hotela „Rudar“, nedaleko od Metalurškog fakulteta. Mekteb je pohađao kod rahmetli Teufika efendije Đulana, u Kočevskoj džamiji. Nakon završetka Osnovne škole „Sestre Ditrih“, kao odlikaš, upisuje Gimnaziju „ 29. novembar“ u Zenici, a potom Elektrotehnički fakultet u Sarajevu. Kao i u srednjoj školi, prati izbor svog starijeg brata, vjerno slijedeći njegove korake u osvajanju znanja. Dok je bio na prvoj godini studija u Sarajevu, počinje agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja je Fuada zatekla u Zenici. Fuad sa nekoliko svojih drugova, čaršijske raje, u više navrata pokušava nabaviti pušku, međutim, nikada nisu uspjeli sakupiti dovoljno novca. Kao i brojni drugi patrioti, stavlja se na raspolaganje jedinicama policije, a nakon toga se pokušava uključiti i u jedinicu Armije RBiH u Travniku. Nakon što mu to ne uspijeva, želeći na bilo kakav način biti od koristi društvu, privremeno se uključuje u humanitarni rad.
Formiranjem čete 7. Musimanske u Zenici, postaje pripadnik Armije R BiH, čime i počinju njegove bitke za oslobođenje domovine. Uporedo on upisuje i nastavlja studij, sada u Zenici na Metalurškom fakultetu. Odlazak u Jajce, jesen 1992. godine, i pad kraljevskog grada, teško mu je palo. Nedugo poslije, sprema se akcija na kotu Višegrad prema Ilijašu, iz pravca Kralupa do Gornje Bioče. Zima je! Iako slabo odjeveni i tehnički nedovoljno opremljeni, u srcima ratnika puno je želje za oslobađanjem Bosne, i oni hrabro ulaze u boj. U brzom probijanju položaja neprijatelja i daljeg napredovanja, na samo dvadesetak koraka udaljenosti, Fuad se susreće sa dva neprijateljska vojnika. Počinje razmjena vatre u neprekidnim rafalima, kojoj nekako odoljeva. U toku razmjene vatre, pored njega pada granata, srećom bez posljedica. On mora promijeniti položaj, jer slijedi druga koja bi ga mogla pronaći. Ustaje iz zaklona i jedan metak ga pogađa u tjemeni dio glave.
-Haman mi je bila tvrđa glava nego što su mislili, priča Fuad kroz smijeh i nastavlja, kako se sam izvukao do polaznog položaja. Iako je bilo samo okrznuće izgubio je dosta krvi. U prihvatnoj ambulanti sreće poznato lice, sada potpuno crno. Bio je to Senči iz Ilijaša, komandir čete, kome je granata pala između nogu ali je na sreću djelovala samo kumulativno, i osim ugruhanosti i te crne boje na licu od baruta, nije bilo težih povreda.
Kasnije će Senči, taj hrabri borac za svoje zasluge dobiti i najveće ratno prizanje „Zlatni ljiljan“. Dolaskom u Zenicu, majka Hanka, grli i ljubi svoga sina ratnika i ne pita ga ništa. Fuadu bi malo čudno, ali mu kasnije ispriča komšinica, kako je majka pričala da će doći njen Fuad sa bijelim povezom na glavi. Koliko samo majčine misli mogu daleko stići? Toliko daleko da prate svoje dijete i u najtežoj borbi i ranjavanju. Tako je u svojim mislima i majka Hanka ugledala ranjavanje svog Fuada. Nakon kratkog oporavka, nastavlja borbu u elitnoj jedinici za brza dejstva, sa grupom mladih i veoma hrabrih boraca. Krajem 1993.godine, pristupa u Inžinjerijski bataljon kao miner. Tu ostaje do aprila 1994.godine, tačnije do akcije oslobađanja Vozuće. Kao komandir grupe, rukovodi u minerskoj podršci Zeničkoj brigadi na Hajdarovićima. Izviđanjem terena i mogućih minskih polja, kontroliše prolaze i uzvišenja i tako stiže na veliku stijenu obraslu mahovinom i travom, sa koje detaljno razgleda teren. Čekajući da ostali završe izviđanje, povlači se sa te stijene i sjeda na jedan kamen. Trenutak kasnije, na istoj onoj stjenovitoj zaravni, nedaleko od njega, eksplozija. Jedan od komandanata batoljona zeničke brigade, Miralem Aličković, aktivirao je minu klackalicu koja mu odbija petu i dio stopala. S obzirom na blizinu neprijateljskih položaja i mogućnost da neprijateljski vojnici napadnu izviđačku grupu, Fuad je u dilemi da li postupiti po pravilu i ispitati da li ima još mina u blizini nastradalog ili samo reći drugima da ga iznesu na sigurno. Odlučuje se da ne ispituje teren i prilazi mu s gornje strane. Saborci su spremni s donje strane, a Fuad ih upozorava da prije nego što ga podignu budu pažljivi kako ga ne bi dodatno povrijedili. Nakon što mu je prišao do iznad glave, podvlači mu ruke ispod ramena i sprema se da ga podigne. U tom trenutku pomjera lijevu nogu i aktivira drugu minu koja je bila između njegove noge i Miralemove ruke. Mina mu odbija prst i dio stopala i odbacuje ga detonacijom. Prvo izvlače Miralema i spašavaju ga, jer je imao veliko krvarenje. Fuad ostaje ležati sam! Nakon što se malo pribrao, pogledao je oko sebe i malo dalje je ugledao Đidu, „Zlatnog ljiljana“ koji je u nastavku akcije na Vozućoj i poginuo. Đida je stajao i čekao. Fuad mu išaretom pokaza da ne prilazi blizu.
-Ako je ostala još koja mina, ja ću je „pronaći“ sigurno, sa licem u grču i crnim humorom, govorio je Fuad.
Nakon izvlačenja iz miniranog područja, sa Đidom stiže do bolnice u Zavidovićima, gdje ga ratni doktori operišu, a poslije par dana prebacuju za Zenicu. Amputacija palca i dijela stopala, te trajna deformacija stopala koja se negativno reflektuju na kičmu, stavili su tačku na Fuadov ratni put. On se potpuno vraća studiju i uporedo traži svoj angažman u društvu kako bi pomogao na bilo koji način. Radi na CD radiju, koji se bavio temama za mlade ljude u tom informativno devastiranom ratnom stanju.
Godine 1995. Ženi se suprugom Dženitom, pripadnicom Armije R BiH od početka agresije, u Izviđačko-diverzantskom bataljonu. Bosanska heroina, profesor razredne nastave, danas je učiteljica Osnovne škole “Mak Dizdar” u Zenici. Brojni su učenici koje za početni period školovanja vežu najljepše uspomene na njihovu učiteljicu Dženitu. Iste godine Fuad odlazi na hadž. O svojim utiscima, koji mu navlažiše oči, priča: „Kada prvi put prilaziš Kabi, srce igra, nemirno je, čekaš trenutak da je ugledaš , da vrisneš od sreće, poletiš da je zagrliš, izgubiš se… A onda kada je ugledaš, ostaješ nijem, malehan i beznačajan u odnosu na njenu veličinu.Svake godine mi se javi ista želja, da mi je opet posjetiti Kabu,“ ushićenjem djeteta i sjetom insana punog imana završi Fuad.
Samo godinu dana kasnije, sa prvim zracima slobodarskog sunca, na svijet dolazi sin Ibrahim, što Fuadu biva vjetar u leđa. Sa svojim bratom Ferhatom i desetak mladih ljudi, radi na okrupnjavanju i profilisanju Muslimaskog omladinskog saveza. Cilj im je animirati omladinu u gradu i okolici, kroz razne kulturne i sportske sadržaje. Skoro svi tadašnji članovi izvršnog odbora Saveza, danas su fakultetski obrazovani ljudi, stigli do diploma doktora medicine, magistara i doktora nauka. Fuad završava studij i pokreće vlastiti biznis. Nakon izvjesnog vremena prihvata posao u Perzijsko-bosanskom koledžu, srednjoj školi u Ilijašu, gdje predaje informatiku. Ako je sa sinom Ibrahimom, sunce ugrijalo Fuadovo lice, onda je rođenje Nejire, 2002.godine, zasigurno ugrijalo Fuadovu dušu. Danas je Ibrahim student Elektrotehničkog fakulteta, tamo gdje završi njegov amidža Ferhat, a zbog rata ne stiže njegov otac Fuad. Nejira je učenica Muzičke škole i svira violinu.
Pitajući ga o „Batonu“, Fuad sa žaljenjem govori što ne može biti više uz njih zbog prirode posla, i zaključi: „Baton je terapija, za sve koji su prošli rat, posebno za nas invalide. Amir je vizionar dobra, čovjek svijetlih ideja, zato mi je želja da „Baton“ traje i nadživi nas ratnike, kao potvrda istinske i pravedne borbe za BiH.“
Skoro na rastanku, te kasne večeri našeg muhabeta, Fuad mi ispriča, onako u šali, da im Nejira svojom svirkom remeti mir. U očima sam mu čitao očinsku radost i zadovoljstvo i znao sam koliko je ponosan. Isto da mu je neko na dlan položio cijeli svijet. Kao violinski ključ na početku svake muzičke ljestvice, i Fuad stoji na čelu te divne porodice. Kao dizdar na kuli tvrđave, Fuad čuva svoju porodicu i uporedo čuva Bosnu od zaboravnosti.
Više od pet godina, Fuad je bio direktor Osnovne škole “Đulistan” u okviru Perzijsko-bosanskog koledža. On i njegove sjajne kolege učitelji i nastavnici, predano rade na očuvanju bosanske državnosti i uspomene na agresiju. Odvode djecu na „Groblje tenkova“ u Karušama pored Doboja. Vode ih u Srebrenicu, mjesto genocida nad Bošnjacima. Vode ih u Ahmiće, gdje mu rekoše da su jedina škola koja je posjetila ovo mjesto nezapamćenog zločina. Ali oni djecu odvode i do franjevačkog samostana u Fojnici, da vide Ahdnamu i sve historijske činjenice o milenijskom postojanju države Bosne, koje su sačuvali „franjevci Bosne Srebrene“. Pri zadnjem posjetu, učenica „Đulistana“ je u samostanu zasvirala klavir, a svećenik koji je bio vodič, toliko je bio iznenađen njenim muzičkim umijećem, da je druženje i obilazak samostana, potrajalo duže od protokola. Eto, tako se čuva Bosna i Hercegovina, od zla i zaborava. Ljubavlju i iskrenim podsjećanjem, kako to čini Fuad, pomalo zaboravljeni ratnik zeničke mahale, koji uskoro brani svoj magistarski rad na Fakultetu informacijskih tehnologija u Mostaru.
Autor: Said Šteta