Ja sam rijeka.Ime nije važno.Možete me zvati modra,malim slovom.Nije važno gdje izvirem ni kamo tečem.Važno je da sve znam,sve vidim i sve čujem.U meni se ogledaju ljudi,njihove riječi i djela.O svemu sam šutjela,a sada želim progovoriti jer osjećam da ću se izliti iz korita ako budem šutjela.
Te noći tekla sam brzo ispod mosta s puno svjetiljki čija se svjetlost poigravala s mojom hirovitošću.Tekla sam brzo i odjednom zastala.Čula sam dječje glasove koji su bili puni neke ljutnje i bijesa.Pomislih da je to još jedna neukusna dječja igra,ali onda se začuo zov upomoć.Čuli su se glasovi dječaka koji su iz neke obijesti najednom nasrnuli na druge dječake.Nije stalo na glasovima,već sam čula i udarce i psovke i zapomaganje dvojice nemoćnih dječaka da prestanu,da im oni ništa nisu skrivili,da ih samo puste na miru,da su oni samo prolaznici,da nemaju nikakve zle namjere.Pustili su ih nakon više udaraca,valjda iz straha da će ih netko vidjeti.Napad nije trajao dugo,ali djeca koja su to doživjela dugo će pamtiti tu noć.Osjetila sam kako ne žele govoriti o tome,ne žele osvetu,samo žele zaboraviti i da prođe ta noć koja se kasnije često ponavljala u njihovim glavama.
Da sam mogla,izlila bih se tada iz korita.Rijeke imaju korita jer je to njihov put.I ljudi imaju korita,ali to su korita njihove ograničenosti koja čine da idu samo u jednom smjeru,da vide samo jednu stranu,ne vide druge i drukčije i prema svemu što ne teče njihovim koritom osjećaju neku ljutnju i bijes.
Nakon što su djeca djeci nanijela bol,povukla su se kao čopor pasa koji sve što čine,čine u čoporu.U čoporu napadaju i u čoporu se povlače.Samo,razlika između čovjeka i životinje je velika.Životinje ne napadaju iz bijesa,mržmje ili obijesti,one napadaju ako su gladne ili ugrožene.
Ja sam rijeka i sve sam vidjela,namirisala i čula.I krv i suze i nemoć ovoga grada.Ali najteže mi je bilo čuti kako djeca napadaju djecu.Uronila sam u sebe samu i nastavila teći jer to mi je sudbina,teći bez prestanka i govoriti jezikom koji ljudi ne razumiju.Jer kad bi samo zastali pored rijeke,čuli bi kako je život prolazan i vječan i kako smo svi samo kapi vode od kojih je svaka dragocjena i posebna,a opet dio istoga toka.Kad bi samo zastali pored rijeke i zagledali se u dubinu sebe,shvatili bi da je ljubav jedino korito kojim vrijedi teći.
Izvor:Motrišta(73),2013.
Izbor:Kemal Mahić