Pod nazivom „Jedan dan u mojoj Kasabi“ a u organizaciji izdavača „Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti-Sarajevo“ upriličena je izložba koja treba da osvježi lik i djelo Zije Dizdarevića(do 26.11.2016) a nakon toga izložba se premješta u Fojnicu.
U biografiji Zije Dizdarevića se bilježi da je Zija rođen u VITINI kod Ljubuškog 18.02.1916.godine.Njegova porodica se nastanila u Fojnici 1919.godine.Likvidiran je 25.02.1942. u Jasenovcu.
Iz kataloga izložbe prenosimo tekst:
BRANKO ĆOPIĆ:RIJEČ-DVIJE O PISCU
„Grad ovaj živi tužno i zaboravljeno kao da mu je vlasnik davno negdje umro.“
Tako je o svom rodnom gradu,tijesnoj bosanskoj kasabi,napisao nekad mladi pripovjedač-pjesnik Zija Dizdarević i čitav njegov kratkotrajni književni rad ostao je vezan za taj njegov tužni i zaboravljeni rodni grad u kome je djetinjstvo proveo(Fojnica).
Još kao student,u svojoj 21.godini,Zija je stao aktivnije da se bavi književnim radom i objavio je svoje prve pripovijetke. Otada,pa nešto više od tri godine svoga književnog rada,objavio je oko dvadeset kratkih priča.
U tim Zijinim pričama,punim tananih,osjećajnih zapažanja i slika,data je naša tipična bosanska kasaba,zamrla i gluha,zaboravljena,vragu za leđima.Lirski,do bola izoštreno,doživljena je ta kasaba u rano proljeće,kada se nemir useli u dotle pospane i teške ljude,“pa bez ikakvog posla i razloga krenu iz kuće“,u žarko i sparno ljeto,kad na čaršijom zuji „melanholičan zvuk dosade“,u trulu kišovitu jesen,kas „sipljivo disanje jeseni“ obuhvati čitavu kasabu i,najzad,kasabu u zimi,kad njome svemoćno ovlada „bijela pustoš“.
Kroz tu varošicu,opčinjenu i mrtvu,kao ukletu,prolaze Zijini junaci,ljudi raznih sudbina,raznog uzrasta i različiti po bogatstvu,ali svi s teškim pečatom kasabe na sebi,vezani za nju stotinama nevidljivih veza.Tu je trgovac Ibrišim-aga,otrovan i grabljiv pauk,bog u kasabi,Mašo cjepar,vječiti tuđi izmećar,odvažni i buntovni Hamza Brko,koji se,prevaren,bije za račun gazda i špekulanata,zaboravljena i tužna Naza vezilja,skitnica Mešan i njegov nedorasli Hamdo,pa Mujo telal,Mujo Tica i još mnogo drugih,njima sličnih bijednih,zaboravljenih i tužnik ljudi.
Melanholičan i gorak,stoji Zija nad tom svojom kasabom i tiho priča kako u tome dolje tijesnom kotlu propada,davi se,truje se,i trune živa ljudska duša.Kazuje kako se gase i venu proljećni zanosi i uzaludni mladićki vrisci,kako se gluvo,o zid,razbija svaki polet.To je ta kasaba u kojoj namučena i oprezna majka,opržena životom,ovako savjetuje sina:“Ne iđi,sinko,sredinom đade(ulice),satraće te štogod,ama nemoj ni plaho uz kraj-da te,boj se,ne udari nešto s krova,vego hajde *nako,nako*…“
I tako u njegovom gradiću,svakodnevni i obični ljudi trude se da idu“*nako,*nako“,sirotinja se pokorno vuče uza zid,mirno puštajući da joj na glavu padaju cigle s gazdinskih krovova,dok onoga koji se usudio da istrči na sredinu „đade“,Ibrišim-age proglašavaju hrsuzom i buntovnikom.
Istinska i duboka ljubav izbija iz ovih Zijinih lirskih slika.Srcem vezan za njih,on kao opčinjen prati te svoje ljude i putuje zajedno s njima,a s vremena na vrijeme,javi se u njemu protest protiv toga,čovjeka nedostojnog života,kojim žive njegovi junaci.Da je ovaj mladi pisac ostao živ,iz te ljubavi prema ljudima,rodio bi se plameni protest i pobuna.Bosna bi imala još jedno pjesnika-borca više.
I Ziju je pojela mračna i podivljala kasaba,ostrvljena krvavom rukom koju je pružio okupator.Predvođena Ibrišim-agom,starim Švabinim izmećarom,i njegovim kockarskim čaušima,ona ga je,vezanih ruku,otjerala u Jasenovac,na gubilište,baš uoči onoga dana kad se spremao da se prebaci u partizane i da na taj način,još jednom,potvrdi svoju pripadnost i vjernost narodu o kome je pisao.
Tako se,polako,odigrala jedna od onih mračnih i krvavih scena,vidovito naslućenih u njegovoj strašnoj Brkinoj priči o kugi.
Ova njegova knjiga biće jedan rječit dokumenat o tome kako su kod nas nekad gluvo i zaboravljeno živjeli i propadali ljudi i kako se njihove sudbine potresno i bolno dirale dušu pjesnika pripremajući je za protest i pobunu.“
(1948)
