Autor: Said Šteta
Said Šteta otvoreno komšinici, predsjednici R. Hrvatske: U mome selu Gorica u općini Konjic, pripadnici tvog naroda su počinili najradikalniji zločin, kakvog možeš vidjeti upravo nad nevinom djecom i ženama Gaze. U tvome Zagrebu kriju se ti zločinci, od kojeg jednom znam i adresu. Onome što je mome babi, nakon nezapamćene torture nad cjelokupnom mojom porodicom, starcu koji doživi da u dva rata dočeka, da ga ugrize zmija iz iste rupe, htio nožem izvaditi oko, u logoru Buturović Polje. U logoru, kojeg su opet formirali pripadnici tvog naroda. U mome selu Gorica pripadnici tvog naroda, zapalili su živu, nepokretnu staricu (…)
Danas ti zločinci, koji polahko ulaze u moje deftere o zločinu u mom rodnom selu Gorica, iz tvoje zemlje R Hrvatske uživaju enormno visoku penziju. Moj babo je na onaj ljepši svijet odnio taj ožiljak ispod oka, a meni je ostavio ljubav. Nikada, zapamti dobro komšinice, nikada me nije učio mržnji! Nego nas je upućivao na našeg Poslanika Muhammeda a.s. i poruku, da je komšija uvijek najpreči.
Kada sam ti, ne tako davno, pisao pismo, samo koji dan nakon tvog ustoličenja, nadao sam se, da će tvoj majčinski instinkt, prebaciti makar jednu emociju preko komšijske tarabe, i započeo sam ga sa „Draga susjedo Kolinda.“ Poštujući tvoj jezik hrvatski, i pisao na njemu, sada ti komšinice Kolinda pišem, nakon ranog sabaha, okupanog lica i jednako čistih ruku, i valja ti me razumjeti na mom, bosanskom jeziku. U prošlom pismu sam, pored dobrokomšijskih rečenica, u završnici napisao i ovo. Pomozi da i mi s druge strane tarabe čujemo taktove one tvoje omiljene pjesme „Dream for the future“. Da zajedno tražimo bolji život u budućnosti a ne u prošlosti.Ovdje se, poštovana susjedo Kolinda, tako silno želi budućnost a živi se ispod barjaka prošlosti. Čak i onda, kada na jarbolu visi samo komadić krpe, otimajući se hercegovačkoj buri, oslikavajući sav naš jad i fukarluk onaj duhovni. Zato te molim susjedo Kolinda, dođi prvom prilikom i pokaži da si žena i majka. Ne samo čovjek! Jer ako bi došla samo kao čovjek, začas se omakne i u Bosni, a u Hercegovini baška, da se ispadne i magarac.
Već smo isuviše namagrčeni.
Eh, kako me nisi čula, ili još tačnije možda nisi htjela pročitati, pišem ti nešto debljom olovkom. Komšinice, ja imam dovoljno godina, da više strastveno ne virim kroz tarabu, šta mi radi kona na bunaru, kako to opjeva naša sevdalinka, pa da proklinjem oči. Prošlost me je naučila, da i kada sam na namazu, kao maločas, jednim okom moram gledati dalje, preko tarabe, đah zapadne, kao što je to sada slučaj, đah istočne. Jer mi nevaljalo otud često dođe. Nisam se utrkivao da ti na rafal gluposti, odogovorim istim rafalom, kakvim si nas ti pogodila prije neki dan, svrstavajući moju vjeru islam, u vjeru radikalizma, i samim tim, nas muslimane Bošnjake, Hercegovce i Bosance, nazvala radikalnim. Očito je komšinice, da si i ti progutala žvaku cionizma, koji već četvrt stoljeća plasira matricu za činjenje zla, pod firmom „islamski terorizam“. Kako to reče u svome pismu Boži Ljubiću, naš bivši vjerski poglavar, dr Mustafa Cerić, i ti si zakasnila u praćenju trendova geopolitčke ludorije, pod kojom se optužujući islam, može mirne duše ubijati djeca i nevini muslimanski narod u Gazi, u Halepu, u bilo kojem mjestu na planeti Zemlji, gdje treba potlačiti muslimane i uzeti im bogatstvo, a preživjele zauvijek raseliti.
Ja se u ovom pismu neću baviti geopolitikom, jer sam dovoljno zaokupljen zlom koje traje ovdje, u Bosni i Hercegovini. Komšinice Kolinda, neću ti ponavljati ni zločin Ahmiće, ni Stupni Do, ni Dretelj, ni Heliodrom kod Mostara, ni Stolac, jer je i to dobilo bjelosvjetsku prezentaciju očitosti zla, kojeg su ovdje, u Bosni i Hercegovini počinili pripadnici tvog naroda. Zato ću ovom prilikom biti sasvim ličan. U mome selu Gorica u općini Konjic, pripadnici tvog naroda su počinili najradikalniji zločin, kakvog možeš vidjeti upravo nad nevinom djecom i ženama Gaze. U tvome Zagrebu kriju se ti zločinci, od kojeg jednom znam i adresu. Onome što je mome babi, nakon nezapamćene torture nad cjelokupnom mojom porodicom, starcu koji doživi da u dva rata dočeka, da ga ugrize zmija iz iste rupe, htio nožem izvaditi oko, u logoru Buturović Polje. U logoru, kojeg su opet formirali pripadnici tvog naroda. U mome selu Gorica pripadnici tvog naroda, zapalili su živu, nepokretnu staricu. U mome selu Gorica, pipadnici tvog naroda su na kućnom pragu pobili mnogo komšija, svirepo, da su jednog momka prvo teško ranili, a potom zapalili. Onda su pripadnici tvog naroda komšinice Kolinda, opljačkali što se imalo za opljačkati, i selo zapalili da nije ostao ni kamen na kamenu. Danas ti zločinci, koji polahko ulaze u moje deftere o zločinu u mom rodnom selu Gorica, iz tvoje zemlje R Hrvatske uživaju enormno visoku penziju. Moj babo je na onaj ljepši svijet odnio taj ožiljak ispod oka, a meni je ostavio ljubav. Nikada, zapamti dobro komšinice, nikada me nije učio mržnji! Nego nas je upućivao na našeg Poslanika Muhammeda a.s. i poruku, da je komšija uvijek najpreči. Iz moga sela, nikada niko nije otišao u drugo selo da ubere voćku, a kamoli da počini zločin. Sa tom činjenicom ja se ponosim!
Jer to je islam kojem ja pripadam, i to je vjera koju mi živimo ovdje, u Bosni i Hercegovini, stisnuti milenijskom pohlepom, kroz ratove i teška krvoprolića do razmjera genocida, kako sa istoka, tako i sa zapada. Mi nemamo alternativu, nego da živimo ovdje i vjerujemo u Svemogućeg Gospodara! Činimo dobro, i učimo u Njegovo ime.
Nakon zla u mome rodnom selu Gorica, imao sam poteškoću da odagnam mržnju, koja se poput korova na ruševini moje porodične kuće, nastanila u mome srcu. Uz pomoć Uzvišenog Gospodara, uspio sam je pobijediti. Ja danas imam jako puno prijatelja pripadnika tvoga naroda, jer im mislim dobro. Jer im u svome srcu pravim mjesto.
Ali ne očekuj komšinice Kolinda, da će me tvoja ljepota povući da pomutim razum, kao u onoj sevdalinci sa početka priče. Pa da zaboravim, kako su pripadnici tvog naroda u vrijeme NDH, moj narod Bošnjake zvali „hrvatsko cvijeće“. Utisak mi se čini dovoljno jasnim, štaviše očitim, da si i ti preko tarabe počela gledati, kao u bašču svoga cvijeća. Svojom radikalnom izjavom, komšinice Kolinda, ti si i poželjela ubrati kitu. Zato ti poručujem, da kada god to opet pomisliš o zemlji Bosni i Hercegovini, znaj da je to bosanska i hercegovačka, nikako hrvatska. Jesi li ikada pomislila, kako bi bilo da neko uđe u tvoju, ‘nako, bez pitanja? E vidiš, zakoračiti u tvoju bašču, meni vjera ne dozvoljava.
Ašićare, ne kontaš! Nisi ti sama upala komšinice…
Tvoj dobronamjerni komšija Said!