DŽAFO I SADIK

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

 

dafo

 

Robert Michel (1876-1957), nekad popularni austrijski književnik, autor novela, drama, romana i filmova*, nosi s pravom epitet “bosanskog pisca”. Mnoge teme u njegovim djelima vezane su za naše ljude i podneblje. (1)

 

Iako je kao vojno lice boravio u Ljubuškom samo šest mjeseci (od 1. februara do 1. jula 1899. godine), u svojim novelama ostavio je dragocjene tragove o ljupkom gradu i njegovim likovima. Divna legenda o ljubuškom paši Hercegliji sačuvana je u cjelini u noveli “Najteža provjera”, a likovi Ljubušaka, Džafe i Sadika prikazani su uvjerljivo, iako fragmentarno, u novelama “Otmica Ajkune”, “Mali kapetan”, “Voljeni glas” i u romanu “Kuće uz džamiju”.

Oko 1895. godine dvije pješadijske čete morale su se hitno izmjestiti iz trošnog mostarskog Konaka. Jedna je našla mjesto u barakama Južnog logora, druga, 16. četa četvrte bosansko-hercegovačke pješadijske regimente, premještena je u Ljubuški u kasarnu predviđenu za dvije čete, sagrađenu uskoro poslije zauzeća. To je izazvalo veliko zanimanje, jer je ta zgrada, locirana usred grada, između Žabljaka i Gožulja, impozantna za tadašnje prilike, godinama stajala prazna.

Svi su se na neki način radovali dolasku i ukonačenju vojnika, čini se, najviše Sadik. Odrastao je bez roditelja i živio od prosjačenja. Autor ne navodi  njegovu rodnu mahalu i rodbinu, ali u opisu lika ide do detalja: “Na srazmjerno zdravim, kratkim nogama, imao je potpuno zakržljao pogrbljen trup, ruke su mu bile bez mahane, a glava mu bijaše velika i više bi odgovarala nekom ogromnom čovjeku; samo oči bijahu male i sijevale su kao tamni brušeni kamen. Iako je Sadik prešao dvadeset godina, čovjek bi ga letimično gledajući mogao smatrati djetetom”. Sadik je od dječačkih dana stoički nosio teret svoje sudbine i u najskrivenijim mislima maštao o sebi kao normalnom mladiću, sposobnom za značajna djela. Doživio je niz gorkih životnih razočarenja, a najveće je bilo isključenje iz novačenja. Kad je saznao da u Ljubuški dolazi jedna četa vojnika, dočekao ih je na cesti za Čitluk i s njima marširao do ljubuške kasarne osjećajući da im potpuno pripada.

Kad je jednog dana, ko zna po koji put, došao u svoj rodni grad Ljubuški stari pjevač Džafo, koji je ispred kuća na gusle pjevao stare poznate pjesme, Sadik mu se pridružio i s njim propješačio skoro sva hercegovačka mjesta. Slika je bila impresivna: stari guslar je išao naprijed, za njim mladoliki mali Sadik sa svežnjem na leđima, u rukama s po jednim muzičkim instrumentom, bugarijom i guslama. Džafo je Sadika predstavljao kao svog sina da bi izazvao sažaljenje i povećao milostinju, ali to Sadiku nije smetalo. Od čuvenog guslara je naučio zavidan broj pjesama i pjevao ih uz bugariju*.

Ljubušak Džafo je bio nadaleko poznat u zemlji kao najbolji guslar. Pjevao je beskrajno duge balade o neprolaznim junacima, često o lijepoj hercegovoj kćerci Milici koju je nekad derviš Sari Saltik u Blagaju izbavio iz ralja strašnog zmaja (zmaj je, po narodnoj priči, svake godine tražio jednu mladu djevojku za žrtvu, o. a.). Tu je baladu pjevao na svadbama; nevjesta bi zaboravila mjesto i vrijeme i sebe zamišljala kao hercegovu kći ostavljenu u pećini iznad rijeke, koju spašava dragan. Bez sumnje, znao je mnogo pjesama i pjevao ih u skladu sa zanimanjem slušalaca. Bio je rado viđen u svakoj sredini, duhovit, spreman za šalu, rječit, maštovit. Bilo je još pjevača, ali je samo Džafo zauzimao počasno mjesto na teferičima. Kad ga je jedna seoska djevojka pitala kako je saznao da će kod njih, koji su daleko od Ljubuškog, biti teferič, Džafo je s osmjehom uzvratio: “Jedna lijepa golubica doletjela je i to mi je odala. Da nije imala krila, Boga mi, povjerovao bih da si to bila ti”. Kao guslar na glasu, Džafo je imao i druge “učenike”, ali Sadik mu je bio najprivrženiji.

Sve što je dobro i lijepo, ne traje dugo. Jednog dana su išli uz Neretvu, kada je putem na drugoj strani obale dolazila vesela svadbena povorka. Izazovu nisu mogli odoliti. Pri prelazu hirovite rijeke, Džafo je nestao u njenim virovima, a Sadika su spasili svatovi.

Nakon gubitka svog učitelja i životnog saputnika, Sadik se vratio u Ljubuški gdje mu je život bio lakši, jer je za milostinju mogao ljudima pjevati uz sviranje na guslama. Kad mu je glas postao dubok i muževan, povukao se u samoću i pjevao lijepe balade samo za sebe, razvijajući na njima čežnju za junačkim doživljajima. Ta čežnja se jednom i ostvarila, ali to je druga priča. (2)

* Robert Michel je scenarist, umjetnički voditelj, glumac i koproducent prva dva naša nijema filma: “Vila od Neretve” (Die Vila der Narenta) i “Kopači blaga od Blagaja” (Der Schatzgräber von Blagaj). Snimanje je obavljeno u Jajcu, Sarajevu, Konjicu, Mostaru, Blagaju, Počitelju, Stocu, Ljubuškom i Gružu. Prvi je izgubljen, a drugi je nedavno pronađen i restauriran. Jedna restaurirana kopija nalazi se u državnoj kinoteci u Sarajevu. (Riccardo Concetti, O vilama i kopačima blaga: filmski pokušaji Roberta Michela, Hrvatski filmski ljetopis 2007, 52, 55-64. S njemačkog prevela Vesna Vuković)

 

* Bugarija je naša prava najmanja tambura, obično s četiri žice. (Ćurčić V., Sarajevska čalgija, ” Glasilo HD “Napredak” 1935. 9/1:3-7.)

 

1. Sarić S. Robert Michel-“bosanski književnik” – sto godina od dolaska austrijskog književnika u Mostar, Most 1998, 105 (16 – nova serija).

2. Robert Michel, Polumjesec nad Neretvom, Priče iz Bosne i Hercegovine, Prevela s njemačkog Enisa Simić, Pogovor Jozo Džambo, Muzej Hercegovine, Mostar 2013.

dafo2

 

399 Posjeta 1 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.