MERIMA ČAMO:Tradicija i kultura stanovanja u orijentalnoj kući

Običaj koji se usko veže za muslimansko gradsko stanovništvo starog Sarajeva je tevhid.Po islamskim vjerskim propisima tevhid nije propisan obred,ali je postojao(postoji i sada) kao običajna praksa.Sam pojam tevhid znači „slavljenje Boga“.To je kolektivna manifestacija kojom se obilježavala posmrtna žalost učenjem pobožnih izreka i molitava,a tevhid može biti muški,ženski,hodžinski i derviški. Iako je svojim sadržajem tevhid u okviru religioznog,to je apsolutno običajna ceremonija u vezi sa smrću muslimana.Aiša Softić,prateći i analizirajući taj običaj u Sarajevu,primjećuje:“Tendecija širenja tevhida i njegova duboka ukorijenjenost u urbanim sredinama,naročito sarajevskoj,iticala je vjerovatno na to da su i vjerske vlasti prihvatile tevhid kao činjenicu i institucionalizirale ga.

Pored tevhida u sarajevskim medresama,džamijama i privatnim kućama,organizirani su i mevludi(hvalospjevi Muhammedu a.s. u čast njegovog rođenja,12 rebiul evela po muslimanskom kalendaru).Mevludi su po svom religijskom sadržaju bili prikladni za obilježavanje lijepih i radosnih trenutaka u sarajevskim porodicama,kao što su vjenčanja,rođenje djeteta itd.Riječ mevlud(mawlud ili mawlid) u arapskom jeziku označava vrijeme,mjesto i proslavu nečijeg rođenja,a posebno,kako je naglašeno,datum rođenja Poslanika Muhammeda,a.s.Među najbolje spjevove mevluda smatra se mevlud turskog pjesnika Sulejmana Čelebije(rođen u Bursi 1351.godine) koji je na ovom području prihvaćen i često interpretiran.

Praznični život stanovnika Sarajeva je uveliko bio vezan za vjerske praznike.Muslimani su svečano obilježavali i slavili Ramazanski bajram i Kurban bajram.Ramazanski bajram počinje prvog dana mjeseca ševvala(deseti mjesec u islamskoj godini),nakon ramazanskog posta koji traje trideset dana,a slavi se tri dana.U islamu post je jedan od prvih pet islamskih šartova(dužnosti)Brojne koristi od ramazanskog posta odnose se na individualni i socijalni život,te na odgoj duše.Svi,od padišaha(vladara) pa do najsiromašnijih vjernika u gradu u ovom mjesecu,poimali su vrijednost nimeta,te postizali duhovni šukur(zahvalnost) i pronalazili u sebišefkat(samilost) prema svojim najbližima  i uopšte prema ljudskoj zajednici.

Za vrijeme ramazana dolazi do smjene nefsane  imaginarne vlasti,ovaj mjesec pokazuje njenu nemoć,slabost,bijedu.Post i radovanje Ramazanskom bajramu izvor je dostojanstva koje spašava od poniženosti i duhovnog prosjačenja.Kad zasvijetle kandilji i tako označe vrijeme iftara,svjedoči vjerniko „kapi vode i korici hljeba“,kao o najvećoj zemaljskoj blagodati.

Mjesec ramazana je vrijeme posebnog ibadeta-sedekatul-fitra,utemeljenog u islamu kao i zekat-obaveza stavljanja određenog dijela imovine u posjed siromašnom muslimanu(kojem je potrebna),što uzrokuje čišćenje,napredak i rast imovine osobe koja ga daje.Za razliku od zekata sadekatul-fitr je sadaka za svakog pojedinca odnosno zekat tijela.Cilj sadekatul-fitra je da se na dan Ramazanskog bajrama materijalno zbrine musliman koji nije u mogućnosti samostalne opskrbe.

U sarajevskim mahalama,poslije iftara i klanjanja teravih namaza u džamijama,organizirala su se ramazanska sijela koja su trajala do sehura.

Kurban bajram,Hadžijski ili Veliki bajram počinje deseti dan mjeseca zul-hidžea(dvanaesti mjesec islamske godine) i traje četiri dana.Zove se kurbanski jer se tada kolju kurbani,i hadžijski jer je tada glavno hodočašće u Mekki.Muškarci lijepo obučeni odlazili su u džamiju na bajram-namaz,čestitali jedni drugima taj praznik,a poslije toga obilazili mezare svojih najbližih.Prva tri dana žene su ostajale većinom kod kuće i dočekivale goste.Djeca su se obično darivala slatkišima i novcem.Za bajrame su se spremali bogati i siromašni,stari i mladi.

Poznato je da se za vrijeme ramazana i proslave bajrama,u musafirhanama sa imaretima,svako jutro i svako veče  kuhala čorba od pšenice,te poseban pilav od tri kila pirinča,kao i zerde(pirinač sa tarčinom ukuhan u slatkoj vodi).Hljeb se mijesio od 960 oka čistog brašna,a svaki hljeb je vagao 100 drama.Putnici koji su se zadržavali u Sarajevu i boravili u musafirhanama,obavezno su bivali(kako je to bio običaj) počašćeni hljebom i medom.

 

Izvor:Merima Čamo:“Kultura stanovanja u Sarajevu“UG Semerkand Sarajevo 2005.

Priredio:Kemal Mahić

476 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter