Edhija Mahić, jedina Bosanka pisac u Norveškoj: Od izbjeglice do gradskog vijećnika i spisateljice

Svojom knjigom, prvijencem “Jedan je zavičaj srca”, Edhija Mahić je postala jedina Bosanka pisac u Norveškoj. Mada je tek nedavno izašla iz štampe, u izdanju “Daorson” forlaga u Švedskoj, i iz poznatih razloga nije još ni predstavljena čitaocima, za ovom knjigom već vlada veliki interes kod budućih čitalaca u Skandinaviji, a i šire.

Sada već davne ’96. godine Maja Brkić, djevojčica takoreći, objavila je prvu knjigu poezije “Pjesme iz Bosne”, ali je ubrzo napustila i Norvešku i poeziju i nakon školovanja na Oksfordu započela zavidnu karijeku u Engleskoj kao političar.

25 godina kasnije oglasila se Edhija Mahić, Ljubušanka sa stalnim prebivalištem u gradu Trondheimu, nekadašnjoj prijestonici Norveške, svojom knjigom proze poetičnog naslova “Jedan je zavičaj srca” jedina zapravo žena pisac među Bosankama u ovoj skandinavskoj zemlji. Obradovala me, ali ne i iznanadila pojava ovog Edhijinog životopisa jer je njega ustvari napisao život i trebalo je samo imati snage i volje i to smjestiti u knjigu. Rijetkim razlogom, kao novinar Bosanske pošte koja je dvadeset godina dva puta mjesečno izlazila u Skandinaviji, sreo sam i upoznao Edhiju Mahić. U to malo i egzotično mjesto u srednjoj Norveškoj, Edhija je s roditeljima i djecom stigla kao izbjeglica iz Ljubuškog. Evo kojim povodom je došlo do tog našeg susreta koji sam tada zabilježio za novine:

01. oktobar 2001., dan posjete princa Haakon Magnusa i princeze Mette Marit, prijestolonasljednika i buduće kraljice Norveške, bio je povijesni događaj za grad Kyrksæterøra, u južnom Trøndelagu, srednja Norveška (u ovoj velikoj zemlji je neophodno mjesta locirati po pokrajinama). To je jedan od onih datuma prema kojima se u tihim mjestima mjeri vrijeme, ravnaju budući događaji i rangiraju građani. Kako to i dolikuje ličnostima i događaju, sa prijestolonasljednikom i njegovom princezom trebaju biti najodabraniji mještani. Njih tačno 35. Ni osoba više, ni manje. Kraljevski ručak je zakazan tačno u 12:25. Ko dobije poziv, taj je u prvom gradskom “safu”, persona od ugleda, građanin prvoga reda male idiline Kyrksæterøre. Jedna od 35 pozlaćenih pozivnica, sa jelovnikom za taj dan, stigla je na adresu Stølan 35, na ime Edhije Mahić – izbjeglice iz Ljubuškog.

Dvadeset godina kasnije

Moglo bi se pomisliti i reći da je ovdje i time kraljevski započeo životopis Edhije Mahić u Norveškoj. Nedavno je, malo prije izlaska ove knjige, Edhija otišla u zasluženu mirovinu. Penzionisana je, ali ne više kao izbjeglica, kao “osoba bez stana i mećana” nego kao ugledni građanin grada Trondheima u Norveškoj, kao vijećnik ovoga grada, bivše norveške prijestonice. Šta se dešavalo između, od te svečane večere u čast posjete norveškog Princa i Princeze Kyrksæterørei do Edhijinog penzionisanja kao gradskog vijećnika, o tome govori ova zanimljiva i uzbudljiva knjiga, ovaj životopis jedne bosanske žene u egzilu, jedne bosanske odive u Norveškoj.

Mogla je Edhija Mahić i ne napisati ovu knjigu. Mada sam i sam upirao da je napiše. Ali, velim mogla je. Fino šaku pod glavu i merhaba čaršijo na sve četiri strane. Jer mi smo narod težak na peru. Znamo sve, ne znamo ništa, a što se ne zapiše nije se ni dogodilo – nije to moja mudrost ali je još, nažalost, kad je Bošnjak u pitanju, aktuelna. Mogla je prećutati svoj život, sebično čuvajući sjećanja i uspomene da su cijeli njen život i njena iskustva bili njen izbor. Ali nije. Na mnoge događaje nije mogla uticati, a veoma je se tiču.

image

Jedan je zavičaj srca/ Privatni album

U svom sažetom pogovoru ovoj knjizi najpreciznije je njenu vrijednost i potrebu njenog nastajanja skoro pa milimetarski precizno gradirao jedan od njenih recenzenata i redaktora Zejćir Hasić, ugledni bosanskohercegovački pisac, kad reče:

“Ono što mi se nametnulo kao dojam tokom čitanja i razmišljanja nakon pročitanog rukopisa je to da je ‘Jedan je zavičaj srca’ iskreno i hrabro napisano djelo o putu koji je prošla autorica od doba djetinjstva i djevojašta u rodnom kraju, preko ratnih i izbjegličkih nemilica i iskušenja koje je prouzrokovala agresija na Bosnu i Hercegovinu i u kojoj je doživjela teške duševne patnje i izgubila dom, i sve što je činilo smisao i ljepotu života koji je bio pred njom i od kojeg je, puna optimizma, imala lijepa i vedra očekivanja, a stekla bolna sjećanja, do nalaženja novog smisla života i novog doma u Norveškoj, u kojoj je našla svoj teško stečeni duhovni mir i otkrila dar i potrebu za pisanjem.”

I dobro je da je tako jer je napisala nešto što je bilo potrebno napisati i vrijedno da bude napisano. Tome je više razloga, a navest ću samo neke od njih ostavljajući čitaocima da se sami uvjere u ostale.

– Jer Edhija Mahić u svom djelu daje slike ratnog stradanja, svjedočanstva kojih, kao istine o ratnoj tragediji koju je doživjela Bosna i Hercegovina tokom agresije na nju, nije nikada dosta, ma koliko se o njoj pisalo.

– Jer čuva od zaborava ono što se tokom ratnih godina događalo i bilo uzrok patnje i stradanja mnogih nedužnih ljudi, među kojima je i autorica, samo zato što su muslimani, Bošnjaci.

– Jer slika gorku izbjegličku sudbinu naših ljudi prognanih i rasutih širom svijeta.

– Jer je djelo, ljudski i autorski, napisano pošteno, bez mržnje i želje za osvetom, napisano s puno ljubavi i poštovanja prema istini, zavičaju i domovini, koji su jedno i jedini u svakom iskrenom srcu i poštenoj duši.

– Jer je izraz ljepote i duhovne snage naše žene kojoj su porodica i rodbina svetinja, majke koja je u ljubavi prema djeci nježna, njihov drug i saputnik u djetinjstvu i igri, i sama u dijete se pretvarajući, a lavica u nastojanju i borbi da ih izvede na pravi put, učini ih sretnim i stvori im uvjete za sretan i samostalan život.

– Jer razbija predrasude o našim ženama i pokazuje da su naše žene sposobne da i u tuđem svijetu, pa i na Zapadu, budu uspješne, vrijedne pažnje i poštovanja u svim životnim sferama.

image

Svojom knjigom čuva od zaborava ono što se tokom ratnih godina događalo/ Privatni album

Edhija Mahić jedna je od rijetkih žena koja o tome stvara i ostavlja pisani trag. I inače, o temi naše žene uspješne u svijetu, malo je napisano. Jedan od rijetkih i lijepih izuzetaka je novinar i pisac Uzeir Bukvić, koji je napisao knjigu o našim ženama u svijetu koje su se dokazale kao uspješne i cijenjene poslovne žene, sportistkinje, književnice, slikarke, glumice, modne kreatorke, političarke… zanimljivo i odgovarajuće naslovljenu: “Bosanske odive”.

Naravno, Edhija Mahić je jedna od bosanskih odiva.

Ima u djelu “Jedan je zavičaj srca” i lijepih, dirljivih lirskih slika, ali i potresnih slika zločina i pustošenja, ima lijepih zapažanja i refleksija o ljudima i ljudskoj sudbini, ima zanimljivo portretiranih likova. Posebno su dojmljivi likovi iz porodičnog života.

Ima sjete i bola, ali i vedrine, humora i šaljivih zgoda iz djetinjstva koje djelu daju posebnu draž.

Ima iskrenih intimnih osjećanja i želja ženske duše, iskrenih ispovjedi lišenih lažnog morala, iskrene, što je stvar najnormalnija na svijetu, želje i potrebe da se voli i bude voljen(a).

Ima mjesta koja pokazuju da su ih pisali životno iskustvo i poznavanje prirode i psihe žene.

image

Edhija u Sarajevu/ Privatni album

Ima razumijevanja i poštovanja drugog i drugačijeg, ali i i zahtijeva da budeš poštovan. Život Edhije Mahić, opisan jednostavno a uvjerljivo, jasnim rečenicama i jezikom u kojem ima i nešto od osobitosti autoričina zavičaja i porodičnog jezičkog izraza, upravo je lijep primjer kako se bori za svoje ljudsko dostojanstvo, kako se ono stiče i čuva.

Najkraće rečeno: ima mnogo toga zbog čega je djelo “Jedan je zavičaj srca” trebalo i vrijedilo napisati i objaviti.

Moja BiH, Oslobodjenje.ba, Uzeir Bukvic

424 Posjeta 3 Posjeta danas
News Reporter