Da se ne zaboravi, da se ne ponovi!

Bila je nedjelja, 31. maj 1992. godine. Isti dan u sedmici kao danas nedjelja 31. maja 2020. Samo 28 godina poslije. Teško je na sebe „navući tuđe cipele i u njima hodati“ te osjetiti sve te patnje i pakao kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovništvo Prijedora i potkozarskih sela. Ovdje u Švedskoj imao sam priliku da sretnem članove udruženja koje okuplja preživjele logoraše Prijedorske općine i njihove porodice. Jedan od njih je i Nijaz Mujkanović koji je objavio knjigu sjećanja pod nazivom „Ubistvo sa predumišljajem“. Nijaz je prošao golgote logara smrti Omarske i Manjače zajedno sa mnogim drugim Prijedorčanima i imao je sreću da ih preživi.

Iz perspektive jednog normalnog čovjeka ovakva vremena su nerazumljiva jer su protivna zdravom ljudskom razumu i teško objašnjiva. Osjećaj u kome čovjek čovjeku postaje vuk i racionalno promišljanje gubi svaki smisao. Radi autentičnosti tog teškog vremena, prenosim vam odlomak iz njegove knjige;

„Nedjelja je 31. maj 1992. godine. Slušamo radio. Nešto šušti, krči i kroz to krčenje začu se ženski glas: „Ovdje srpski Radio Prijedor. Od danas je Prijedor srpski grad. Svi Muslimani, Hrvati i ostali nesrbi  na području srpske opštine Prijedor obavezuju se da na svojim kućama i stanovima  istaknu bijele zastave ili bijele čaršafe čime iskazuju lojalnost srpskoj vlasti u Prijedoru. Potom pauza a onda isti taj glas  upozorava da svi nesrbi koji napuštaju svoje kuće i stanove su dužni staviti bijelu traku oko ruke. Bili smo uznemireni. Stanovnici Bešića su već izvjesili bijele čaršave na svojim kućama. Gledamo kako pale kuće po Brđanima, Kozaruši…. Kamioni dolaze iz pravca Mrakovice, gdje otimaju i tovare pokradene stvari u kamione. Na glavama su im šljemovi, flaša rakije kruži od jednog do drugog. Nismo smjeli noćiti u kućama. Atmosfera je bila nepodnošljiva, mučna, zastrašujuća. Mi tužni, skrhani bolom i strahom za živote naših porodica. Sve se preko noći promijenilo“.

Tog dana stanovništvo Prijedora i okolnih sela zadesila je ista sudbina kao i sudbina njemačkih Jevreja. Zbog masovnih ratnih zločina počinjenih 1992. godine Prijedor je općina u kojoj su počinjeni najstrašniji i najmorbidniji ratni zločini na prostoru bivše SFRJ neposredno nakon njenog raspada. Odlukom „srpskog Kriznog štaba formirana su tri glavna sabirna koncentraciona logora u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Napadom srpskih policijskih i vojnih formacija na mjesta naseljena većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, obilježen je početak masovnih ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom. Presude osuđenim ratnim zločincima Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić, Mići Stanišiću, Radoslavu Brđaninu jasno ukazuju da je tadašnja politička vlast bila saučesnik u počinjenim ratnim zločinima. U periodu od maja do oktobra 1992. godine ubijeno je najmanje 3176 osoba.

U svojoj posveti zašto je napisao knjigu Nijaz Mujkanović piše; „Često imam noćne more, u tim morama plačem, dozivam, molim za pomoć, borim se sa raznim logorskim avetima, borim se sam sa sobom. Sve ovo pišem u ime onih koji nisu preživjeli, koji su ubijeni ili nestali, osjećam da mi je dužnost u ime njih govoriti i svjedočiti. Pišem da se zna zašto mi Kozaračani živimo na svim merdijanima svijeta, „razasuti“ po cijelom svijetu. Pišem da bih sebi olakšao vlastitu bol i sjećanje na patnju. Pišem jer me duša boli, pišem jer mi je žao onog života što bijaše prije agresije i prije rata, pišem da bih lakše živio u budućnosti svog života.“

Kao što to i Nijaz piše u svojoj knjizi, i mi, koji nikad te žrtve nismo niti sreli niti upoznali, imamo obavezu da ih se sjećamo kako ih ne bi ponovo ubijali neistinama i negiranjem zločina. 31. maja svake godine poručujemo njihovim dželatima da vrijeme neće odnijeti zaborav na njihova nedjela kao što su priželjkivali u vremenu činjenja zločina. Ne samo dok dželati žive već i onda kad umru.

Da se ne zaboravi, da se ne ponovi!

 

Tacno.net, autor Edin Osmančević

Ilustracija: Šukrija Meholjić

 

411 Posjeta 4 Posjeta danas
News Reporter