URBANE LEGENDE LJUBUŠKOG

Ako krenemo „arheologijom prijateljstava“,onda ne možemo zaboraviti prijatelje iz naših minulih života pa bili oni živi ili mrtvi.

Trebamo po našim identitetima slaviti život,jer smo rođenjem za to predodređeni,ali isto tako ne smijemo zaboraviti ni one s kojima smo proveli sate,dane,godine,desetljeća zajedničkog življenja u općini ili gradu Ljubuškom.Samo dezorjentirani uspjevaju da „damnatio memoriae“(brisanje memorije) aktueliziraju do kraja svojih života,zaboravljajući ko će njih pomenuti u nekim našim pričama i sagama našeg zajedničkog življenja i prolazaka kroz „scile i haribde“ siromaštva,kriza,ratova i ostalih nedaća kroz koje smo prolazili u našim životima.Pošto sam dobio zajedničku fotografiju Pere i Bate uzviknuo sam:“Legende“,pa shodno tome sam poželio ići i krenuti tragom sjećanja,da evociram uspomene i izbrisana sjećanja na dvije „urbane legende“koje smo svakodnevno susretali u našem gradu i koji su bili „zaštitni znak“ grada od 60-tih do Batine smrti 2004.godine.

I BATO i PERA(Delić) su bili tipični predstavnici ljubušstva,koji su se prepoznavali i u drugim sredinama ili kod posjetitelja Ljubuškog iz drugih sredina.

Obojica su imali svoj personality koji nedostaje gradu koji se prepoznavao i po njima na različitim mjestima okupljanja:“Radnički dom“,“Park“,stari „Hotel“,stadioni „Sloge“ i „Izviđača“,po parkovima i „avenijama“ našeg grada.

Ako je neko lijep,zgodan,gospodin,šarmantan,kozer i šmeker,duhovit,ponosan,zavodljiv,društven onda je riječ o legendi—našem Peri!

Ovakav status u našim sjećanjima Pera je izgradio svojim profesionalnim radom kao učitelj u Klobuku,kao nastavnik u Osmogodišnjoj školi i kao profesor u Gimnaziji Ljubuški.Poznavajući toliki broj učenika i njihovih roditelja prof. Pera je bio rado viđen u našoj „žlibini“od Gruda do Čapljine,utvrđujući svakodnevno prijateljstva i „ljudstvo“ sa svim akterima s kojima se susretao kroz svoju biografiju od molera do profesora.

Bio je humanista i želio je pomoći pogotovo onim povrijeđenim,bolesnim,siromašnim.

Okupljajući društva različitih profesija i uživajući u „kenčijanju“,u društvu koje nije okupljalo samo lokalnu „elitu“,postao je kolega za divljenje.Volio je „malog čovjeka“i oni su to njemu uzvraćali-„ljubavlju“.A ljubav je rađala poznanstva,prijateljstva.

Njegovo privatno je bilo javno,jer se činilo da ga svi poznaju i da im je blizak.Ostavio je neponovljivz brazdu u gradu koja je za pamćenje i poštovanje što je bio sa nama onoliko koliko je bio.

Kao bivši njegov učenik a kasnije i kolega ostavio je utisak i otisak legende koja nas je prerano napustila u 55 godini života!Ma ko bi rekao?

Druga urbana legenda našeg grada je BATO.Dovoljno je reći samo jednu riječ da bi se pojavila slika i asocijacija na njegov lik.Tom prilikom,ako bi promatrali sebe,vidjeli bismo osmijeh na svom licu,pa bilo to u Berlinu,Oslu,New Yorku ili pred radnjom „Foto Jozo“ u Ljubuškom.

Takav naš pogled Bato je „zaradio“ još od dječačkih dana kada smo se susretali na Babovcu,Pregrađu,na Gujisti ili pred javnom česmom „prisudu“.

Iz čega je proizilazio taj Batin šarm?Šarm je proizilazio iz činjenice da je BATO bio „heroj među nama“.To herojstvo je bila činjenica da je Bato imao Down-sindrom od rođenja.Mi njegova generacija smo primjećivali njegove nedostatke koje su nama bile neobjašnjive jer nismo susretali slična ponašanja među nama.Zato se u nama razvila empatija prema njegovom liku i njegovom ponašanju.

Za takvo nešto uvijek smo bili spremni-da mu pomognemo svojim druženjem sa njim,da se ne osjeti hendikepiranim i odbačenim.U jednu ruku zamjenili smo državu jer je Bato bio (ne)jednak u obrazovanju,(ne)jednak u društvu,jer školskih ustanova takvog tipa nije bilo u sistemu obrazovanja prije 50-tak godina.

U našim djetinstvima bili smo skupa.I tada smo primijetili da nas Bato prihvata i razumije na svoj način što je bilo obostrano.Igra i osmijeh,gegovi i pokreti su nas privlačili Bati,a najviše smo se radovali igri nogometa gdje je i Bato učestvovao    kao aktivni akter(obično je bio golman „na dva gola)“.

S vremenom i godinama Bato se socijaliizirao,najviše uz pomoć svoga (polu)brata g.Joze Borasa,koji je i sam društven i „čovjek iz naroda“.Bila je to pobjeda nad bolešću na zadovoljstvo njega i njegove obitelji.

Batu poznaju svi ljubusaci.Svi su željeli da ga vide,da bude sa njima u društvu i da mu pomognu koliko je to bilo moguće.On je uzvraćao ljubavlju,osmijehom,ponekad riječju i gestovima i tako je radost ulazila i u naša srca.

Tako je Bato ušao u legendu!

Bilo je divno podsjetiti se naših legendi.

Time dokazujemo da su Pera i Bato bili inkarnacija ljubuškog duha,što je veoma rijetko i što treba da pamtimo.

 

Kemal Mahić

 

2012 Posjeta 14 Posjeta danas
News Reporter