RUKOMETNA LEGENDA-MEMNUN IDŽAKOVIĆ-ČUNA

Da se nije rodio,trebalo ga je izmisliti.Bez njega ništa ne bi bilo kao što je bilo.Ne bi bilo rukometa za raju u Fisu,ne bi bilo vrhunske zafrkancije.Pa ni članaka za antologiju nekima možda nekad neshvatljivih,jer ga je znalo ponijeti pa mislio da svi znaju ono što on zna.A znao je mnogo,o svemu,mnogo više nego što drugi mogu i zamisliti.On,jednostavno,nikoga nije ostavljao ravnodušnim.Nije bilo sredine,ili su ga mrzili,ili su ga voljeli.

Ali,bez rukometa nije mogao.Nastavio je da igra(nakon Mlade,Bosne,Željezničara) opet na asfaltu,na Kovačima u Omladincu,klubu koji je tada nastupao u Drugoj republičkoj ligi.Umjesto u Beogradu,Zagrebu,Bjelovaru ili po mnogim evropskim gradovima,svoje znanje je pokazivao po Kaknju,Konjicu,Vitezu,Ljubuškom,Travniku,Donjem i Gornjem Vakufu,Bugojnu i ostalim bosanskim i hercegovačkim mjestima gdje se igrao rukomet.

(…)Do dolaska Omladinca sa Čunom  u Ljubuški,sigurno je da gledaoci,a ni mnogi domaći rukometaši,nisu vidjeli kako se šutira šrauba.Ta utakmica sa Izviđačem odigrana je u prilično napetoj atmosferi,jer je imala svoju uvertiru.Čuna je kao novinar u sportskoj rubrici „Večernjih novina“ napisao,petnaestak dana prije toga,prilično oštar članak na račun kluba iz Ljubuškog.Naime,naš redakcijski  kolega Mladen Bagić bio je rukometni sudija i u paru sa Miroslavom Zubanovićem sudio je utakmicu u Ljubuškom koju su domaćini izgubili.Naravno,krivci za to su bile sudije,ali ako se sudijama nešto dogodi u Ljubuškom,kazniće ih.Zato su im oni organizovali prevoz do željezničke stanice u Čapljini,a kada se službena pratnja udaljila,stupili su na scenu nezadovoljni navijači.Pratili su ih od Ljubuškog do stanice i na peronu malo propustili kroz šake.Bagić je sve to ispričao Čuni,a ovaj napisao kao da je i sam bio svjedok nemilog događaja.Kao što je i red,potpisao se punim imenom i prezimenom.

Kada smo stigli u Ljubuški,parkirali smo auta nekoliko stotina metara dalje od rukometnog stadiona,ispred hotela i uputili se na igralište.Na rukometni teren u Ljubuškom se ulazi sa ulice,silazi niz tribine pokraj gledalaca kao u bunar.Oko terena sa svih strana visoka žičana ograda.Ako dođe do frke,nema mjesta za bježanje.

Ljuti domaćini krenuli su prilično oštro na startu,sudije po običaju domaćinske,tolerisali su mnoge grubosti.Ipak,bili smo kvalitetnija ekipa,poveli smo sa tri gola razlike pred kraj prvog poluvremena i pored gromoglasnog navijanja publike,sveg dobacivanja i vrijeđanja.Neposredno pred kraj tog dijela igre bili smo u napadu,a onda je Čuna desetak metara sa lijeve strane fintirao da će dodati loptu u sredinu,pa je izvrnuo šraubu i pogodio suprotne rašlje gola Ljubušaka.Najednom,nastao je tajac na terenu.Tišina je trajala par sekundi,a onda se prolomio aplauz.Takav potez nikada nije viđen na tom terenu.Do kraja više nije bilo ni grubosti,ni agresije,a gledaoci su uživali u još nekoliko poteza iz bogatog Čuninog repertoara.

Istina je da Sarajevo ne bi bilo ono što je bilo da se u njemu nije rodio,rastao,živio i na kraju umro Memnun Idžaković.Zvali su ga i Nuno,ali svi ga znaju kao Čunu.Rukometna legenda o kome su ispisane brojne stranice u tadašnjoj štampi,ali i on je,u drugom dijelu svog života,ispisao brojne retke koji su imali svoju čitalačku publiku.Neko ga je osporavao,neko možda i previše veličao…

 

Autor:Branko Majstorović

Izvor:Sarajevo moj grad,Knjiga 6.Art Rabic 2016.

Napomena: Bio sam prisutan na pomenutoj utakmici uz prepune tribine Sportskog centra u Ljubuškom.Potez koji je izveo Memnun Idžaković,nikada nisam vidio ni prije ni poslije na rukometnim terenima ni na televizijskim kanalima prateći rukomet.Nije vidio ni golman Izviđača-Mladen Škorput!Neponovljivo!

Priredio:Kemal Mahić

305 Posjeta 19 Posjeta danas
News Reporter

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *