Progon neželjenih komšija u Hercegovini

U izdanju Dobre knjige iz Sarajeva nedavno je iz štampe izašla knjiga Samije Rizvanović pod nazivom “Hercegovačke kristalne noći”, sistematski prikaz vremena zla.

Postoje teme kojima se rado predajemo i postoje priče kojima poklanjamo svu ljubav pričom i knjigom, ali, nažalost, postoje događaji o kojima većina ljudi nerado priča i piše, o kojima većina želi šutjeti, a istovremeno, baš te teme i ti događaji obavezuju na priču i pisanje jer kultura sjećanja bez tih ružnih događaja ne bi bila potpuna. Rekonstruirati zlo, njegovim opisivanjem i razgovorom, ili recimo umjetnošću (slikarstvom, poezijom, prozom, muzikom), uz punu mobilizaciju svijesti i saosjećanja, znači, prije svega, izraženu hrabrost ponovnog suočenja sa zlom i njegovo djelimično arhiviranje u policama sjećanja, a to istovremeno znači prevladavanje njegovo, jer se sa zlom ne može živjeti na duge staze. Istu funkciju ima živi razgovor i rekonstrukcija vlastitoga negativnog iskustva pojedinca, otuda posjećujemo ljude što su se suočili sa zlom, pa ih nutkamo na razgovor, dakle, sve u funkciji prevladavanja zla i njegove relativizacije, u postupku kontekstualiziranja sa drugim događajima.

STVARNA ISTINA

Riječ je, ovdje, o jednoj takvoj knjizi sa teškom i neželjenom temom. Pisac i čitalac bi najviše voljeli da nikada nije bilo povoda za takvo nešto i da knjiga nije ni nastala, pod znakovitim i asocijativnim naslovom “Hercegovačke kristalne noći”, Samije Rizvanović. Naslov se očigledno referira na Kristalnu noć, koja se desila u noći 9. na 10. novembar 1938, kao masovni progon Židova i uništavanje njihove imovine u Njemačkoj, Austriji i Sudetima, sa čime događaji iz Hercegovine devedesetih godina prošlog stoljeća imaju dosta dodirnih tačaka, prema metodama, surovosti i bešćutnosti progonitelja prema žrtvama, ali ne i sa obimom i količinom zločina. Tema ove knjige jeste stradanje civilnog stanovništva Hercegovine tokom agresije Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu tokom 1993. i 1994, sa ciljem da se ti događaji ne prepuste zaboravu, da se ustanovi, koliko je to moguće, stvarna istina o stradanjima i patnjama ljudi i da se žrtvama, na taj način, učini onaj minimum satisfakcije za pretrpljenu patnju i štetu i na koncu da se ugleda kakva-takva pravda u smislu kažnjavanja naredbodavaca i izvršitelja.

U knjizi Samije Rizvanović, “Hercegovačke kristalne noći”, prilježno i sistematski je opisano stradanje civila i zločini koje su, u toku tri godine rata 1992 – 1994, počinili pripadnici HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) i hrvatske vojske, u logorima i širem području Hercegovine, počev od Gabele, Dretelja, Heliodroma, Grabovine kod Čapljine pa do Mostara, Stoca, Širokog Brijega, Ljubuškog i Čapljine. Knjiga sadrži imena žrtava i imena naredbodavaca i organizatora koncentracionih logora, kao i direktne izvršioce zločina, tamo gdje je to nedvojbeno dokazano. Iktus istraživanja dat je na zločine protiv čovječnosti i kršenje međunarodnog prava, te Konvencije o ratovanju, koji su počinjeni na području Hercegovine, a pod kontrolom hrvatskih vlasti, kao i na optužnice protiv vojnih, policijskih i političkih rukovodilaca Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO-a, kojima je suđeno pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i sudovima u Bosni i Hercegovini.

Ono što knjigu Samije Rizvanović razlikuje od drugih, a imao sam na uvid četiri priče o logorima u Hercegovini, objavljene kao knjige, jeste posve akademski legitimiran metod pisanja sa prilježno i sistematski složenim činjenicama, dokumentima, autentičnim izjavama svjedoka, originalnim zapisnicima sa raznih sjednica HVO-a i drugih organa. Ogromna većina ovoga teksta jesu citati tih autentičnih izvora, ali su oni majstorski i znalački složeni u jedan uvjerljiv narativ, koji stvari i događaje u Hercegovini, tih godina, vidi i čita sa distance i iz “ptičije perspektive”, pri čemu ni jednog trenutka nisam umanjio značaj njezinih prethodnika koji su pisali o istoj temi, samo ostaje činjenica da su prethodnici vidjeli stvari iz lične perspektive.

AKADEMSKA AURA

Njihova svjedočenja su uvjerljiva, subjektivna svjedočanstva i simbolična slika mučenja i patnje, kroz koju su pojedinci prošli, ali nemaju široki i akademski zahvat šireg prostora zločina i patnje civilnog stanovništva. Autorica je u ovoj knjizi imala dvije komparativne prednosti na samom startu; prvo, vremensku i ličnu distancu te iskustva baš tih pouzdanih svjedoka u njihovim knjigama i drugo, kompletan uvid u autentična dokumenta, koja se tiču tih zločina u Arhivu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, gdje je profesionalno radila. Vrijednost knjige “Hercegovačke kristalne noći” Samije Rizvanović jeste upravo u činjenici da je uspjela napraviti potrebnu sintezu, referirajući se na sve verificirane, javne izvore što govore o ovoj temi, a koji su “odležali” potrebno vrijeme sazrijevanja, i što je cijeloj temi uspjela dati onu prijeko potrebnu akademsku auru, što je diže u rang najozbiljnijeg štiva legitimiranog autentičnim svjedočenjem, lišenog svake emocije i subjektivnosti.

image

Zločina nisu pošteđeni ni historijski spomenici/

Uvjerljivost joj daje hladni, neumoljivi stil i jezik nauke i “ubitačni” sudsko-administrativni diskurs, iza koga prestaje svaka sumnja i pristrasnost. Autorica se, kako se to kaže u književnosti, sasvim povukla iz teme, izbjegla zamke ličnog komentara i sugestija te stoga se najozbiljnije kandidira za objektivnog posmatrača i tumača te užasne zbilje, što ju je njen narod “preturio preko glave” u “civiliziranoj Evropi”, pod kraj dvadesetog stoljeća.

Drugi plan, na kome se zrcali vrijednost ove knjige, prepoznaje se u jednom širokom političkom i historijskom zahvatu i uvidu, a što se ilustrira deduktivnom metodom pisanja ove naučne studije, u prilike pred sami rat i događaje koji su prethodili ratu, počev od raspada Jugoslavije, preko dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, raznih međunarodnih sporazuma, osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne pa sve do logora i etničkog čišćenja nepoželjnih komšija sa prostora gdje se planira takva velikodržavna tvorevina, sa svim znakovima neonacističke agresivne politike. Na ovom planu autorica prezentira veliku obaviještenost i umješnost selektiranja i prepoznavanja krucijalnih povijesnih elemenata i emanira zrelo historijsko mišljenje, čime potvrđuje svoj profesionalni brend historičarke.

Mada autorici nije bio cilj, ovom knjigom, relativizirati i prevladati još uvijek živu bol preživjelih svjedoka i svih stanovnika Hercegovine, što su bili žrtve ovog monstruoznog plana Hrvatske i HVO-a, ipak je ova knjiga svojom unutrašnjom logikom učinila da se taj bol izvede na “neki društveno prihvatljivi stupanj” podnošljivosti od koga počinje kakav-takav život, mada više ništa nije kako je bilo. Njezin doprinos jeste što je taj zločin postao dostupan javnosti na jedan transparentan način i čini neku vrstu satisfakcije svakoj žrtvi pojedinačno, jer kada se bol podijeli sa drugima, biva manja, a kada se radost podijeli sa drugima, biva veća.

DEMISTIFIKACIJA ZLA

Arhiviranjem i kontekstualiziranjem zla nadilazi se, da ne kažem poništava, poguban učinak pamćenja ružnog događaja i vječnog pitanja; zbog čega je jedna etnička zajednica krenula da uništi drugu sa umalo istim identitetom, razlika je samo u vjeri, i da na tim ruševinama gradi neki svoj novi model i novi identitet. Prizivajući subjektivno iskustvo, piše Oliver Leaman (Oliver Leaman, “Holokaust i mogućnosti umjetnosti”, Odjek, god. LV. Broj 1-2, Sarajevo, 2002), “koliko smo šokirani kada se neki prijatelj okrene protiv nas i kada je neprijateljski raspoložen ili čak nasilan” i tada “pogledamo unaokolo na svakog drugog koga znamo i pitamo se što oni misle o nama”. Strah od takvog “prijatelja” ne dolazi od moguće negativne posljedice, koja bi vjerovatno bila bolna, nego je određen iracionalnošću i nejasnim porivom stava koji proizvodi takve posljedice.

U to slučaju, piše Leaman, takvo stanje mijenja misao o našim vezama sa svim drugima, a budući da na tim komunikacijskim vezama počiva naš jezik i naš kulturološki kôd, onda “stari jezik” ne fungira na razumljiv i međusobno prihvatljiv način. Sretan je onaj, kaže dalje Leaman, “ko zaboravi ono što se ne može promijeniti”, citirajući pri tome riječi iz Straussove operete i poručujući, a pri tome vjerujući, da je samo ograničenoj količini patnje i stradalništva dopušteno da zauzme mjesto u sjećanju žrtve i stradalnika. Prema tome nauku, onda je Picassova “Guernica” istovremeno evokacija i demistifikacija zla i njezina poruka je: ne zaboravi i zaboravi istovremeno, unatoč očiglednoj paradoksalnosti.

.
Oslobodjenje.ba, Alija Pirić
Preporuka: K.M.
772 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *